Ostavio nam je pedesetak pesama od vrednosti, od kojih nekoliko antologijskih, nekoliko drama, desetak priča, delo zadivljujuće iskrenosti koje se ponovo otkriva sa svakim novim kritičkim preispitivanjem
Piše: Muharem Bazdulj
Malo u istoriji naše poezije ima pjesnika koje toliko mnogo ljudi identifikuje sa jednim jedinim stihom kao legitimacijom koliko je to slučaj sa Dušanom Vasiljevom i „Čovek peva posle rata“. Neki teoretičar cjepidlaka mogao bi reći da to uopšte nije stih, nego naslov pjesme, no ovo je ipak jedna od onih pjesama u kojoj je naslov „nulti stih“, kontrast onim koje naslov samo ponove u prvom stihu. Možda jedini sličan slučaj koji pada na pamet je onaj sa Antunom Brankom Šimićem i „Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda“.
Ima u osnovnim geografsko-istorijskim koordinatama Vasiljeva i Šimića i dodatnih podudarnosti. Obojica su živjeli vrlo kratko, mada je Šimićev život obgrlio Vasiljevljev sa obje strane, odnosno on se nešto malo ranije rodio, kao što je nešto malo kasnije i umro. Šimić se rodio 1898, a umro je 1925. Vasiljev je rođen 1900, a umro je 1924. Obojica su rođena na teritoriji kojom je u tom trenutku vladala Austro-Ugarska monarhija, obojica u umrli u Kraljevini SHS. Ali nemamo ovdje prostora za „paralelne živote“, pa ćemo se fokusirati na Dušana Vasiljeva. Rodio se u Kikindi 19. jula 1900. Otac mu se zvao Kosta i bio je iz kujundžijske porodice. Majka mu se đevojački prezivala Stefanović i bila je iz Perleza. Osim Dušana, iz tog braka se rodilo još troje djece. Međutim, nakon što je majka budućeg pjesnika umrla kad su njemu bile samo četiri godine, otac mu se opet oženio, dobivši u budućim godinama još petoro djece.
Niže obrazovanje Vasiljev kompletira u rodnom gradu, dok se u učiteljsku školu upisuje u nedalekom Temišvaru. To je sve svakako Banat, u to vrijeme cjelovit unutar Austro-Ugarske. Nešto kasnije, u Temišvar se doseljava i njegov otac, sa novom ženom i sitnom djecom. Međutim, Dušanu je tek četrnaest godina kada započinje Prvi svjetski rat, a otac mu biva mobilisan. Na njega, mada još dječaka, pada odgovornost da se skrbi za mlađe braću i sestre. Paralelno sa školovanjem on počinje da radi kao pisar. Godine prolaze, on odrasta, ali ipak je još uvijek maloljetan kad se dobrovoljno prijavljuje da ide na front kao vojnik Austro-Ugarske armije. Nakon kratke obuke, šalju ga na borbenu liniju na sjeveru Italije. Na tom krvavom ratištu će steći „vatreno krštenje“ još kao tinejdžer. Ipak, rat relativno brzo završava, on se vraća u Temišvar, a kad srpska vojska napusti ovaj grad i on prelazi u Beograd. Tamo paralelno studira i počinje ozbiljnije da se bavi književnošću.
Već 1920. je u časopisu Misao objavio svoju famoznu pjesmu „Čovek peva posle rata“. (Mada je napisao tristotinjak pjesama, Vasiljev za života nije objavio knjigu. Srpska književna zadruga će mu objaviti „Izabrane pesme“ 1932, osam godina poslije njegove smrti.) Ne uspijeva da diplomira, ali je položio dovoljno ispita da mu se to prizna kao „pedagoški kurs“, što je bilo dovoljno za poziciju učitelja. Vraća se u zavičajni Banat, sada u Čenej, tamo se ženi i počinje da radi u školi. Tada već biva bolešljiv. Stoga, kada ga pozovu u rezervu, u vojsku Kraljevine SHS, on se odaziva, ali brzo je demobilisan. Vratio se u Čenej, ali zdravlje mu se nije poboljšavalo, naprotiv. Tražeći sebi lijeka, odlazi 1923. do Zagreba. Tamo su mu rekli da ne mogu odmah da ga prime, da se vrati na proljeće. Iduće proljeće će, međutim, pjesnik jedva i dočekati. Umro je sedmog dana proljeća 1924, 27. marta; kad je proljeće stiglo, dakle, za Zagreb je već bilo kasno. Bilo je kasno za sve.
U jednoj recentnoj televizijskoj emisiji, pokrenula se polemika na staru temu: da li je za umjetničku ostvarenost bolje zapravo krenuti iz pozicije poraza, nego iz pozicije pobjede. U Prvom svjetskom ratu, i Ivo Andrić i Miroslav Krleža i Miloš Crnjanski, borili su se na strani poraženih, dok su u pobjedničkoj srpskoj vojsci bili, primjera radi, Stanislav Krakov i Stevan Jakovljević. Razlika u književnoj klasi je ipak očigledna. U pomenutoj emisiji, profesor Aleksandar Jerkov je taj kontrast malo iznijansirao. Nagovijestio je zapravo da sva trojica najvećih jugoslovenskih pisaca odlazu u austrougarsku vojsku zato što moraju, zato što su mobilisani kao građani Carevine-i-Kraljevine, da nijedan ne služi tamo dobrovoljno ni od srca, a da se sva trojica lično i emotivno identifikuju sa srpskom vojskom. I gotovo usput dodaje da je, eto, bilo u vojsci Austro-Ugarske i naših dobrovoljaca te pominje Dušana Vasiljeva. Možda upravo iz pozicije dobrovoljca među poraženima i izbija ta strastvena gorčina „čoveka (koji) peva posle rata“. Sažimajući svoj duži rad o ovom pjesniku, jedna istraživačica (O. Nedelku) bilježi: „Ovaj srpski Rembo će osetiti agoniju i ekstazu svog kratkog života. Njegova pesnička umetnost jeste poetika jednog talentovanog ekspresioniste: da rasturi vrednosti bez jasne vizije o budućnosti. Njegov kratak prolaz, nalik kometi, ostavio nam je pedesetak pesama od vrednosti, od kojih nekoliko antologijskih, nekoliko drama, desetak priča, delo zadivljujuće iskrenosti koje se ponovo otkriva sa svakim novim kritičkim preispitivanjem.“
Izvor: p-portal
