Trideset kilometara od Trga Republike u Beogradu, od samog centra dakle, na rubu grada u panonskoj ravnici, nastale su Busije – naselje koje su izgradili protjerani odavde. Naselje nije statistička fusnota: pet hiljada ljudi živi tu
Neki historijski i društveni događaji mijenjaju stvarnost i okolnosti tako duboko i radikalno da je onda i mnogo godina nakon njih gotovo nemoguće spoznati prave razmjere svega.
Kataklizma koja je zadesila ovaj narod u avgustu 1995. – takav je događaj. Čini se da sve ono kasnije, one „gorke suze posle“, svi dokumenti, napisi, kazivanja i svjedočanstva, istraživanja, sudovi, pokušaji da se stvari objasne pošteno i dosljedno, angažman onih najrjeđih, časnih i odgovornih, koji su po svaku cijenu riješili da otkriju javnosti istinu, da pokažu razmjere katastrofe, otkriju činjenice o stravičnim zločinima, da žrtvama daju imena i lica, da na liniji osnovne etičnosti ukažu na zlo koje se ničim ne može pravdati, sav novinarski i rad intelektualaca, uostalom sve ono što govorimo jedni drugima kad tema dođe – a ona je zapravo trajno prisutna kao rupa na duši – sve se to najvećim dijelom doima kao izraz naše opće i trajne konfuzije nad nečim što se teško može spoznati i prihvatiti, koliko god vremena prošlo. Izgubljena biološka esencija, broj ljudi koji je ostao manji čak od onoga nakon najstrašnijeg perioda 1941.-45., iskorjenjivanje gdje se usprkos svemu trajalo stoljećima, bez mogućnosti da se stvari poprave (osim ako se dogodi neko čudo, historijska kontingencija kakva još nije viđena), ideološki i politički fet akompli koji po cinizmu nema precedenta, sve su to činjenice jedne autentične tragedije koja prelazi mogućnost naše kolektivne i individualne spoznaje u totalu. Na to tek dolaze lične, pojedinačne sudbine i njihove priče kao đelići jedne velike slike koji kao metafore spajaju sve u jedan plan gotovo apsolutnog udesa.
Paradoksalno, samo tako, kroz fragmente, kroz metaforu, zaobilazno dakle – drugim riječima kroz jezik i kulturno posredovanje – kao da je moguće na momente razumjeti na najdubljoj razni, izvan racionalnoga, što se dogodilo. I u nekom najdaljem horizontu naći eventualno potencijal da se žrtva makar đelomično nadvlada i da se svemu pokuša dati nagovještaj smisla.
Krajiški Srbi koji su toga infernalnog ljeta uspjeli izvući živu glavu iz užasa što se ovđe svake godine obilježava kao „praznik“ (!), i nekako se u onim očajnim, neljudskim kolonama kao ozrcaljenim ranijim kolonama najbližeg naroda četiri godine ranije, dokopali su se matice, zemlje s kojom su prije toga, u fizičkom smislu – simbolički je nešto drugo – imali malo ili ništa. Nakon prvog osvješćivanja, po liniji golog preživljavanja ili vlastitog vitalizma u takvoj slomljenosti zapitali su se osnovno pitanje, po jednoj dubljoj crti historijske ironije onako kako se ona slama na čovjeku: „…a kuda sad?“
Poslije znamo: Amerika, Kanada, preko oceana kao i preci, ili u zemlje zapadne Evrope. Neki samo preko nove državne, nekad unutarnje federalne granice, zaustavili su se u blizini, u Republici Srpskoj. Veliki dio ostao je u Srbiji. Njihov put i traženje mjesta sebi, traženje gdje i kako da se živi u toj i takvoj zemlji, daleko od zavičaja, te bezbrojne sudbine i načini opstajanja, i uz njih nebrojene ironije, zabune, nesporazumi, gdje se autentično tragično i nevoljno komično ponekad izmjenjuju u dva koraka – sve je to golemo neispisano poglavlje naše historije. A pošto će se pokazati da je uvjet opstanka ponovo i uvijek bila kultura iznad svega, onda, metaforički, to je i neispisan roman naše kulture, to su nenapisane „Seobe“ – ili „Anti-seobe“ kraja našeg dvadesetog vijeka. Fascinantno je, „uzgred“, da se, inače po svemu brza i agilna kultura Srbije, do danas gotovo nije očitovala o tome: niti jedan jedini važan srbijanski umjetnik nije kroz neko đelo tematizirao naš egzodus iz avgusta devedesetpete. Onaj kosovski – to da, razumljivo. Ovaj prečanski – ne. Nad njim je i danas tapija šutnje. Moguće u proporciji s dijelom vlastite nerazjašnjene historijske nelagode.
Jedan izuzetak priča je koju je ispričao, ne umjetnik nego novinar doduše, ali na način koji ostavlja dovoljno implikacija i otvorenih značenja da graniči s umjetničkim postupkom. Stevan Kostić iz emisije „Oko“ Radio-televizije Srbije napravio je reportažu koja na momente kao da će se raspasti od nesvjesne simbolike i implikacija, od kontradikcija i neočekivanosti, od pokušaja čuvanja najvažnijega, vlastitih korijena i razlika, onoga što bi neosjetljivi frazetinom nazvali „identitet“, ali ne onako kako će sada pomisliti većina. Na mjestu neočekivanom suočavamo se s momentom gdje se razvija zapanjujuće simboličko bogatstvo kulture u najvišem smislu, kao najvažnije, kao zaključak pun ljudskosti i traženja smiraja u plemenitosti naslijeđa. Sve to nadilazi televizijsku reportažu. To je građa i materijal za čitav umjetnički ciklus.
Kao početnu točku Kostić uzima davni tekst tada mladog novinara Mirka Rudića – koji je i sam jedno od nekadašnje đece što su došla iz Hrvatske u strašnoj koloni 1995. – „Priča moje majke“, tekst koji je ne samo strahovito, autentično, nefarbano svjedočanstvo nego i nedovoljno prepoznat, a vrhunski napisan, suptilan, stilski maestralno kalibriran tamni dragulj. Moguće otud i Kostićeva reportaža počinje podatkom u sugestivnom kontrastu: trideset kilometara od Trga Republike u Beogradu, od samog centra dakle, na rubu grada u panonskoj ravnici, nastale su Busije – naselje koje su izgradili protjerani odavde. Naselje nije statistička fusnota: pet hiljada ljudi živi tu. Do prije koju godinu ulice nisu imale imena, kao u onoj pjesmi naše nevine mladosti i grupe U2: zvale su se „Prva“, „Druga“, „Šesta“, „Nova“ (!), „20“. A onda su im naši ljudi počeli davati imena. I tu nastupa obrat. Nema onoga što bi se očekivalo. Nema retorike. Nema busanja u prsa gubitnika. Događa se nešto neočekivano u izborima, i ako čovjek išta zna o svojoj kulturi i historiji, ostaje zatečen znakovima razuma i ljepote – pa makar došli prekasno, makar na krivom mjestu, svemu unatoč i uinat: ulica Mirka Korolije križa se s ulicom Bude Budisavljevića, ulica Jovana Monasterlije dodiruje se s ulicom Svetozara (fon) Borojevića, ulica Stanka Opačića Ćanice miri se s ulicom Adama Pribićevića, a ulica Dalmatinskog Kosova bila bi samo tužan retorički zahvat da u Busijama s njome nije i ulica Simeona Končarevića – jedino u kombinaciji s tim imenom razumjet će se ironija i inteligencija davaoca imena, u njihovoj tužnoj pravdi i pameti.
Nađi, čitaoče, ta imena ako ih ne znaš i saznaj o njima. Pogledaj im biografije i razmisli zašto svijest o imenima ulica u Busijama udara još jače i potresnije. Zašto bistrina, savjest i ljepota uzdižu, posramljuju i rastužuju tako jako. Svake godine svakog avgusta sve jače.
Đorđe Matić
Izvor: P-Portal
