Proslavljeni bard, Radovan Bećirović, koji im je, kao tradicionalni pjesnik bio utoliko više na udaru što je žestoko osudio komunističke zločine počinjene u Crnoj Gori 1941, proricao im je ono što im se zaista desilo: «Vi ćete nadživjeti vašu poeziju, vi ćete joj biti na sahrani »
Ugledavši svjetlost sunca i odrastavši u patrijarhalnom svijetu u veličanstvenoj moračkoj prirodi, naravno da sam, uz poj Morače, uz hujanje voda i vjetrova, uz huku oluja, uz šum gora, za cio život ponio i u sebi zauvijek nosio jeku gusala i sazvučja narodne poezije, naučivši napamet, još prije polaska u školu, neke pjesme, najviše od majke mi Milene koja nije znala pisati ni čitati, ali je znala mnoštvo pjesama i priča napamet.
Iskonsko nadahnuće – trajno vaskrsnuće
Stoga me, sasvim prirodno, pri nekim izuzetnijim stanjima, u životu obuzimalo iskonsko nadahnuće da se iskažem našim vječitim narečjem, desetercem, ne ustručavajući se da to učinim, za razliku od mnogih naših profesionalnih pjesnika koji su ga se stidjeli i nastojali da, po svaku cijenu, budu moderni, porađajući vrlo često nedonoščad i mrtvorođenčad.
Proslavljeni bard, Radovan Bećirović, koji im je, kao tradicionalni pjesnik bio utoliko više na udaru što je žestoko osudio komunističke zločine počinjene u Crnoj Gori 1941, proricao im je ono što im se zaista desilo: «Vi ćete nadživjeti vašu poeziju, vi ćete joj biti na sahrani ».
Iako je većina mojih poznanika smatralo da mi je Radovan, zbog velike razlike od četrdeset godina među nama, bio stric, u stvari bio mi je brat po trećem pasu: njegov djed Nedjeljko i moj djed Milija bili su rođena braća, sinovi Rada Bećirova, samo što je Nedjeljko bio daleko stariji od Milije pa otuda razlika i u dobi njihovih potomaka. Radev otac Jezdimir, zvani Bećir, pogubljen je iz zasjede od nikšićskih Turaka kod Dragilova Vira na dnu planine Lukavice, a osvećen od Rada i moračkih uskoka u planini Ivici u durmitorskom kraju kuda je ubica, beg Fazli Ljuca, prolazio s pratnjom goneći potrgovani mal iz Sjenice.
Potučernjaci – đavolovi ortaci
Jezdimir je dobio ime po imenu djeda mu kneza Jezdimira, jednog od dvanaest trebjeških prvaka koje je trebinjski beg Resulbegović pogubio na vjeru negde sredinom XVIII vijeka, pobacavši im tijela Trebišnjicu. Međutim da ne bi ispalo da se, nastavljanjem toga imena kroz nova pokoljenja, uvijek bijesni hercegovački poturčenjaci opominju na njihov zločin i izazivaju, dali su Jezdimiru nadimak Bećir koji mu je i ostao, pa su mu se potomci po njemu stali prezivati utoliko prije što je on svojom pogibijom – Turci mu odsjekli glavu i istakli na bedem nikšićski – i Radevom osvetom, ušao u moračku epopeju.
Razureni jednom 1711, kad su se na poziv cara Petra Velikog u okviru rusko-turskog rata digli na ustanak, Trebješani su se vratili sa Čeva, gdje su se bili sklonili, trideset godina kasnije na svoja zapustjela ognjišta koja su obnovili, da bi opet morali da ih zanavijek napuste, nakon druge razure postojbine im Trebjese 1789. Do ove je došlo zbog ponovnog ustanka Trebješana na Turke na poziv carice Katarine II koja je povela pobjedonosni rat Rusije protiv Turske, ali koji je morao biti zaustavljen pod pritiskom Engleske, Pruske i Švedske. Tada su Trebješani, konačno zakrvljeni sa Turcima, ubjegli u Gornju Moraču, pravu prirodnu tvrđavu, odakle su sa drugim Srbima uskocima iz Hercegovine i Bosne, vodili pravi rat protiv bosansko-hercegovačkih poturčenjaka, izazvavši dve velike njihove najezde na Moraču, 1795 i 1820, koje su se završile grdnim turskim pogibijama. Nakon njih nastala je i ostala čuvena riječ :
Zakleli se Turci na pogaču
da ne vojšte više na Moraču
Iz Morače se znatan dio trebješkog bratstva odselio, 1804, u Rusiju gdje im car Aleksandar dao plemstvo, drugi dio nešto kasnije u Srbiju, a treći u obližnje pleme Drobnjak. Samo su preci autora ovih redova, dakle i Radovanovi, ostali u Morači, s tim što se Radovanov otac Novica, kupivši imanje u susjednom kraju zvanom Gornja Bijela u podnožju planina Krnova i Vojnika, tamo preselio. U Bijeloj je Radovan, rođen u Ljevištima 1897, odrastao i proveo veliki dio života, seljačke radove obavljajući i stihove stvarajući, da bi se 60-tih godina uglavnom nastanio pod brdom Čađalicom u Nikšiću.
Pričanje za pamćenje
Kako se, prvo zbog mojih studija u Beogradu, zatim zbog moga stranstvovanja, nismo bili dugi niz godina vidjeli, našli smo se tek 1975, prilikom smrti oca mi Stevana, ratnika sa Skadra, Bregalnice i Mojkovca, i od tada do Radovanove smrti 1986, ostali u najtešnjoj vezi nastojeći da u našim susretima nadoknadimo ono što smo, puno više mojom no njegovom krivicom, tokom mnogih godina propustili. Bio je pravi izvor mudrosti, živa memorija podneblja, sasud Srpstva, i svaki razgovor sa njime predstavljao je pravi duhovni praznik.
Među najpoznatijim poemama su mu Pogibija Blaža Boškovića (uz saučesništvo kralja Nikole uoči bitke na Skadru 1912), Mojkovačka bitka (1915),
Kralj Aleksandar u Crnoj Gori (prilikom povratka Njegoševa praha u obnovljenu Kapelu na Lovćenu 1925), Pogibija kralja Aleksandra (u Marseju 1934) , Đavo u Crnoj Gori (pod vidom boljševičkog zlikovca Moša Pijade 1941), Jame (komunistička stratišta 1941-42), Ženidba bega Ljubovića, Smrt Smail-age Čengića (1840), Krivošijska buna (1869), Omer-pašina godina (1851), Kosovska bitka (1389), Gorski presto, Morački hajduci, Sveti Vasilije Ostroški, Akademija gusala i niz drugih koje se nalaze u antologiji Stabljike Srpstva, pravom trebniku guslara.
Pošto Radovan nije bio zadugo dolazio u Moraču, pozvah ga iz Pariza, u jesen 1978, da to učini, obrativši mu se sasvim prirodno u stihovima, po njegovski, ovom poslanicom.
Nek da Gospod veliki i blagi
Da idemo u zavičaj dragi,
U vrletna i lomna Ljevišta
Do Morače bistre izvorišta,
Đe se naši doseliše stari
Ne htjev’ biti tuđi izmećari,
No sopstveni svoji gospodari.
Zbog turskoga noža i pokolja,
Ostaviše Onogošta polja
I dođoše u moračke klance
Da izbjegnu teškog ropstva lance.
Evo ima dv’je stotin’ godina
Kako nam je gorštačka sudbina,
Jer kada nam bratstvo Trebješana
Raseli se put raznijeh strana,
Samo naši ostadoše preci
Na obale Morače rijeci.
Bi Staniša, pa Bećir, pa Rade,
Koji Knjažev stotinaš postade,
Pa đedovi naši i očevi,
Njini mučni prohujaše dnevi,
Svi prođoše i poumirahu.
Da se njinom poklonimo prahu
Što počiva u miru gorskome
Na hajdučkom groblju ljeviškome
Đe naraštaj jedan drugi plače
Uz iskonski poj vode Morače.
Prošle zime tri godine minu
Otkada nam Stevan tu počinu,
Od starosti odmorivši kosti.
Tu je puno braće nam seljaka,
Neka im je crna zemlja laka ;
Godina je bila ovog ljeta
Kako im se pridruži Cvijeta,
Sestra naša, čobanica Maša.
U gnijezdu našijeh predaka
Milena nas očekuje majka,
Snagom slaba, ali duhom jaka.
Ka’ vjetrovi jelu iz planine,
Mnoge su je skršile godine
Te ne može nikud sa ognjišta.
Ona, što je nekad iz Ljevišta,
Nit piv’ vode nit okusiv’ išta,
Išla bosa, sama «pro planine »,
Ne plašeć’ se zvjeri ni divljine,
Na večernje u Ostrog stizala
I k ćivotu svetom pripadala!
Tu u crkvi, poslje teških jada,
Kad izgubi sina Veljka mlada,
Glas je čula, imala viđenje
Da će moje nastupit’ rođenje.
Suzama je zemlju orosila
Dok m’ u Boga grešna isprosila,
Pa me onda u Ostrog nosila
Da me krsti pred svetim ćivotom.
A kad malo ojačah životom,
Vodila me kroz vrleti ljute
Na prve mi hodočasne pute,
Nebeskome suncu se moleći
I maloga mene sokoleći.
Još me iz tih dalekijeh dana
Prati miris bilja i tamjana.
Često mi je kroz djetinjstvo moje,
Kazivala davorije tvoje –
Moja prva škola i nauka
Sa zbirkama Karadžića Vuka.
Ponosna je što nam se zavidi
Voljela bi mnogo da te vidi
Još jedanput za vašeg vijeka,
Jer starosti ne ima lijeka.
Moračke se šume veće žute,
Milena nam blagosilja pute.
Pariz, krajem septembra 1978
Napomena
Kako je Morača planinama odvojena od Bjelopavlića u čijim se visinama uzdiže manastir Ostrog, to je, iz pobožnosti, u Morači upotrebljavan izraz ići »pro planine » ili « ići sa str’om (sa strahom) pro planine », koji je značio je ići na poklonjenje u Ostrog.
Komnen Bećirović
