Odavno smatram i mogu nepobitno dokazati na nizu slikovitih primjera kako su primitivni srpski nacionalizam beogradskih režimskih medija i ovdašnji Đukanovićevi promoteri antisrpskog narativa: nokat i meso.
Piše: naš stalni dopisnik sa Divljeg zapada Milija Todorović (u ulozi Garija Kupera)
Ono što pričaju i zagovaraju jedni, to ovim drugima služi kao duševna hrana i inspiracija za nove napade. A počesto, djeluje kao da jedni drugima nabacuju loptu. Drugim riječima, kao da ne mogu da žive ni da postoje jedni bez drugih.
Šta bi radila Vučićeva propagandna mašinerija, po pitanju Crne Gore, da nije mračnog autošovinizma DPS medija koji se ispoljava prema velikom broju crnogorskih građana? I kakvog bi smisla imala ova antisrpska agresija DPS-a da joj, s vremena na vrijeme, taj smisao ne daje Vučićev(ski) odnos prema Crnoj Gori kao kakvom srbijanskom srezu?
Obje te politike ne mare za dobrobit crnogorskih građana niti za prosperitet crnogorskog društva, ali su obje, na svu sreću, u silaznoj putanji. Čini mi se, nepovratno silaznoj.
Kao najuvjerljiviji dokaz „iste kuhinje“ iz koje dolazi „isto zlo“ može našim čitaocima da posluži labudova pjesma na Gradskoj Tv koju je otpjevala Tamara Nikčević sa svojim učiteljem i starim mentorom Milomirom Marićem.
Ko ima stomak da odgleda ovaj „bal vampira“ vidjeće kako se ideološki i kreativno nadopunjuju dvije perjanice medijske agresije, i kako se, javno i pred svima, na kraju svoje društveno-štetne balade, deklarišu kao stari znanci, potekli iz iste novinarske škole laži i obmana.
Do čitanja u narednom broju.
