Već u našem manifestu iz 1982. godine objasnili smo da je disko muzika jedna od naših osnovnih inspiracija. Tako se i na prvom albumu “Lajbaha” iz 1985. nalaze dvije numere koje su izrazito diskoidne, to su “N.Y.1984. – Policijski hit” i “Prva TV generacija”.
– Disko muzika nije daleko od ritma industrijske proizvodnje, a “Lajbah” je oduvijek bio zainteresovan za sve oblike manifestacije vremena, i one eskapističke. Na kraju krajeva ljudi moraju imati mogućnost da u nešto ili negdje pobjegnu – dodaje “Lajbah”.
GLAS: “Lajbah” djeluje više od 40 godina, točak istorije se okreće, sistemi se mijenjaju, tehnologija napreduje džinovskim skokovima. Ali, umjesto uživanja u blagodeti naučnog i ekonomskom razvoja planete stiče se utisak da prisustvujemo distopijskom sunovratu svijeta u kojem široke mase propadaju, a elita cvjeta odsječena od realnosti.
“LAJBAH”: Takav utisak nije varka, takva je stvarnost ovoga svijeta. Ako nekome još nešto nije jasno, neka ode na ekskurziju u naseljenije i razvijenije dijelove svijeta, recimo Los Anđeles, Tokio, Hongkong ili Šangaj, a onda i u najsiromašnije dijelove Afrike i Azije, gdje će dobiti puno tačniju sliku brutalnog vremena u kojem živimo. Elita za sebe ne traži sve nego samo 99 odsto od svega dobra.
GLAS: Čudno zvuči da ste kao bend bez većih problema mogli nastupiti u Sjevernoj Koreji, državi čija je percepcija na zapadu krajnje negativna, dok ste nedavno dobili zabranu da nastupite u Kijevu, jer se dio demokratske javnosti uplašio da ćete koncertom provocirati uopštenu sliku o “dobrom” zapadu i “zlom” istoku, iako bi umjetnička sloboda i sloboda mišljenja trebalo da budu na pijedestalu demokratske civilizacije?
“LAJBAH”: Pijedestal demokratske civilizacije je sintagma, koja zvuči dobro, ali ne znači ništa. Ukrajina nije Sjeverna Koreja i situacija je tamo trenutno prilično osjetljiva, pogotovo u smislu pitanja identiteta, koje je “Lajbah” možda potcijenio. Žao nam je da do tog koncerta nije došlo, s obzirom na to da su nas sami Ukrajinci pozvali i da smo tamo nekoliko puta nastupali prije rata, ali razumijemo njihove argumente, iako se sa njima ne slažemo. No, nadamo se, da ćemo u toj zemlji ipak nastupiti u skoroj budućnosti.
GLAS: “Lajbah” je kao sastav, ali i kao umjetnički pokret NSK (Neue Slowenische Kunst), oštro negirao viđenje vašeg djelovanja kao kontrareakcije na djelovanje sistema, već ste insistirali na tome da se trudite da poboljšate rad sistema evolutivnim, a ne revolucionarnim putem? Ipak sistem širom svijeta počinje djelovati sve kvarljiviji, čak i najvećim optimistima?
“LAJBAH”: Ovdje smo prvenstveno da definišemo vrijeme, a ne da postavljamo konkretne koordinate političkog ili ekonomskog sistema. To ostavljamo narodu, odnosno profesionalcima druge vrste. Budućnost je u rukama svih nas i bilo bi dobro da se potrudimo radi nje dok zaista nije prekasno pa ako zatreba, može i sa novom revolucijom.
GLAS: Radili ste muziku za projekat “Wir sind das Wolk”, odnosno “Mi smo narod” Hernija Milera, koji se na neki način bavi “popravljanjem” prošlosti jednog naroda, ali je jednako tako lako prepoznatljiva u nacionalnom viđenju svakog drugog naroda. Može li se bez jasne slike prošlosti uopšte stvarati održiva sadašnjost kao prvi korak ka ideji “kovanja budućnosti”, ne samo nacije već i pojedinca?
“LAJBAH”: Prošlost je svakako temelj i pokazatelj naše budućnosti i ako kao narod i kao pojedinci nemamo riješena pitanja svoje prošlosti, onda će i naša budućnost biti mutna i problematična.
GLAS: U ovom trenutku, u većem dijelu demokratsko-kapitalističkih sistema stvara se iskrivljena percepcija prošlosti, gdje se u pomalo orvelovskom maniru retušira istorijsko-društveno politička slika umjetničke prošlosti prema modernim aršinima političke korektnosti? Navodno se ništa ne zabranjuje, već se iznutra prilagođava uniformisanom viđenju svijeta diktatom poluanonimne “kulture otkazivanja”, što je samo ljepše ime za svojevrstan socijalno-kulturni fašizam?
“LAJBAH”: Istina je, ali ovo što se sada događa na polju cenzure nije ništa novo. Taj “kulturni” fašizam, koji danas tako žestoko diktira umjetničke sadržaje, oduvijek je bio prisutan u takvom ili drugačijem obliku u svakoj dominantnoj ideološko-sistemskoj konstrukciji organizacije društva, kako u (jednakopravnom) komunizmu, tako i u (demokratskom) kapitalizmu, iako su pojedini periodi u oba sistema bili povremeno opušteniji. Vladajuća ideologija u bilo kojem sistemu jednostavno po definiciji ne toleriše subverzivne elemente koji bi mogli ugroziti tu istu ideologiju.
GLAS: Jedna od prvih evropskih turneja “Lajbaha” nazvana je “Turneja po okupiranoj Evropi”, što je smatrano kao vrhunska umjetnička provokacija u to vrijeme. Ipak, iz ove perspektive to djeluje kao vizionarska najava vremena u kojem zvanično nema fizičke okupacije, ali je pravo na slobodno izražavanje pojedinca prilično skromno. Koliko je u takvoj situaciji teško sačuvati kritičku misao?
“LAJBAH”: Kritičku misao nije teško formirati i sačuvati, teško ju je, u ovoj šumi zasićenih informacijama i vladavini žutih medija, na efektan način distribuirati (ne)zainteresovanoj javnosti. Kritičko razmišljanje danas jednostavno nije na visokoj cijeni.
GLAS: “Lajbah” je kao bend/projekat sebe definisao, daleko od pojmova zabavljača pa čak i klasičnih umjetnika, videći se jednom vrstom inženjera ljudskih duša. U kakvom je stanju duša ako već nad tijelom imamo sve manje kontrole?
“LAJBAH”: Obično je tako da što je tijelo lošije, to je duša u boljoj kondiciji, ali to naravno nije pravilo. Duša je duhovna suština osobe koja uključuje njen identitet, ličnost i sjećanja, nematerijalni aspekt ili bit živog bića za koji se vjeruje da može preživjeti fizičku smrt i stopiti se sa kolektivnom, univerzalnom metafizičkom dušom svemira. Dokle god se duša drži tijela, mi možemo na nju uticati, ali naravno imamo veliku konkurenciju, jer je trgovina dušama vrlo aktuelna, što već Gogolj jako dobro opisuje u svom romanu “Mrtve duše”.
GLAS: Umjetnost je po filozofiji “Lajbaha” podložna političkoj manipulaciji, osim one koja govori jezikom te iste manipulacije. Prijeti li opasnost da se tako opasno oružje okrene protiv onog ko ga koristi?
“LAJBAH”: To bi bila kontradikcija, jer onaj ko se programski služi jezikom te manipulacije po definiciji njoj ne može biti podložan, odnosno ne može biti njena žrtva. “Govoriti političkim jezikom znači razotkriti i priznati sveprisutnost politike. Uloga najhumanijeg oblika politike je prevaziđenje jaza između stvarnosti i duha mobiliziranjem masa. Ideologija zauzima mjesto autentičnog oblika društvene svijesti. U modernom društvu, priznavanjem te činjenice, subjekt zauzima poziciju političkog subjekta. “Lajbah” razotkriva i izražava spoj politike i ideologije s industrijskom produkcijom i nepremostivi jaz između tog spoja i duha” (iz Lajbahovog Manifesta).
(Ne)savršenstvo
GLAS: Iza benda je više od 40 godina karijere. Od prvih zabrana preko regionalnog i svjetskog proboja do desetine albuma i stotine koncerata širom planete stiglo se do jedne vrste opšte prepoznatljivosti. Ipak “Lajbah” se ne zaustavlja tražeći konstantno novi način izražavanja. Niste skloni osvrtanju unazad, niti modernoj bolesti “eksploataciji” nostalgije, čak ni mirnom prihvatanju statusa mejnstrim benda?
“LAJBAH”: Nismo mejnstrim bend – iako bismo to možda željeli biti – stalno se osvrćemo i redefinišemo, ali istina je i da stalno tražimo novi način izražavanja, način koji bi najadekvatnije odgovarao vremenu u kojem živimo. Tražimo neki savršeni, univerzalni oblik, znajući da, naravno, ništa nije savršeno, osim samog savršenstva, koje opet nije ništa drugo nego skup beskonačnih nesavršenosti.
Branislav Predojević
Izvor: Glas Srpske
