Nisam ja protiv tehnologije, nisam ni čovjek koji je protiv tuđica u sopstvenom jeziku. Nijedan ljekar ne može biti dobar ljekar, ako ne poznaje latinski jezik
Romani i zbirke priča Gorana Petrovića su objavljeni u preko sto trideset izdanja, od čega šezdeset izdanja u prijevodu na francuski, ruski, španski, njemački, italijanski, bugarski, slovenački, poljski, ukrajinski, makedonski, engleski, holandski, arapski i persijski jezik.
Dvadesetak njegovih priča je zastupljeno u antologijama srpske priče u zemlji i inostranstvu.
Goran Petrović je dobitnik više književnih priznanja. Pored književne stipendije Fonda Borislava Pekića, važnije nagrade su: “Prosvetina”, “Meša Selimović”, Ninova nagrada za roman godine, “Vitalova”, “Račanska povelja”, nagrada Narodne biblioteke Srbije za najčitaniju knjigu godine, “Borisav Stanković”, “Svetozar Ćorović”, nagrada “Ivo Andrić” za pripovetku, “Laza Kostić”, nagrada za dramski tekst “Kočićeva knjiga”, “Zlatni krst Kneza Lazara”, “Veljkova golubica” za cjelokupno pripovedačko delo, Velika nagrada “Ivo Andrić” za cjelokupno književno stvaralaštvo, “Stanislav Lem”, “Grigorije Božović”, “Zlatna knjiga Matice srpske”.
Član je Srpskog književnog društva i Srpskog PEN centra. Za redovnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti izabran je 8. novembra 2018. Ovog ljeta Petrović se budvanskoj publici na Trgu pjesnika u Starom gradu, predstavio sa svoja dva romana “Papir” i Ikonostas”.
– Volim ovaj prostor na Trgu pjesnika, volim metež i uzbuđenje. Zahvaljujući organizatorima bio sam na koncertu na sceni između crkava. Uživam u toj razmjeni energije.
Često se tokom večeri na Trgu pjesnika za Vas moglo čuti da ste “živi klasik srpske književnosti”. Vi ste kazali da Vam je najdraže što ste živi. Koliko Vam prija, a koliko smeta titula klasika?
– Sve te stvari su passepartout, nagrade, komplimenti, skupovi koji su napravljeni o vama. Suština književnosti su, ipak, čin pisanja i čin čitanja. Čin onoga koliko ja ulažem odnosno koliko mogu i čin čitanja koji se nekada odvija mnogo daleko od mojih očiju, u nekoj drugoj zemlji na nekom drugom kontinentu. Postoji ta određena nit debljine viline vlasi koja povezuje. Čini mi se nekada da osjetim taj drhtaj i to je ono što je za mene važno. Ne mogu da kažem da mi ne prija nešto što je pohvala ili nagrada, ali evo završilo se književno veče i ja ću otići na piće.
Mnogo turista je bilo prisutno na Trgu pjesnika, jedan mladić iz Rusije Vam je prišao i zatražio autogram. Znamo da ste rado čitani u drugim zemljama, a posebno Rusiji i Meksiku. Kako doživljavate popularnost u tim zemljama?
– Ne bih znao da Vam to dobro rastumačim. To su neke mijene koje se dešavaju od jezika do jezika. Nekada jedan naslov veoma dobro prođe na nekom jeziku, ali već naredni ne i obrnuto. Ili se dešava nešto što bismo mogli da uporedimo sa feniksom. Recimo “Sitničarnica” je imala dva odlična izdanja u Francuskoj, ali to nije bilo za veliku pohvalu. Ipak, poslije 20 godina se pojavilo treće izdanje i dostiglo je neki tiraž koji je za mene nevjerovatan u jednoj zemlji koja ima tako veliko tržište. Vi možete biti srećni ako se dva dana nađete u izlogu knjižare u centru Pariza. Ni to nije nešto o čemu ja razmišljam. Ja zaista jesam imao preko stotinak književnih večeri u inostranstvu. Viđeti da li je ono što pišem, u šta je najčešće inkorporirano ono što sam ja, onaj koji je sa ovog prostora, u čemu je neko đetinjstvo, u čemu je neki okvir koji je nepoznat u nekoj drugoj zemlji ili se o njemu vrlo malo zna, da li on može da funkcioniše na drugom jeziku i u drugoj kulturi. To je jedna velika stepenica na koju sam zakoračio, to je nešto što je meni bilo važno. Pitanje je kako to funkcioniše. Izaći će uskoro “Papir” i “Ikonostas” u Meksiku i mislim da će “Ikonostas” posebno biti problematičan u tom kontekstu jer tamo niko ne zna ko je Despot Stefan Lazarević, kao što ni mi mnoge stvari ne znamo o drugim narodima. Ne znam da li će on funkcionisati, ali se nadam da hoće zato što je važno da se prenose osjećanja. A osjećanja su svuda u svijetu ista.
Tokom večeri ste istakli da dani koje živimo nisu naši, ali ih smatramo našim. Šta ste time htjeli reći?
– Na civilizacijskom nivou mi polako gubimo koncept. Ako ga već odavno nismo izgubili i ako nismo u koncima koje neko drugi pokreće. Sve se češće razgovara o onome što se zove vještačka inteligencija, da li ćemo mi prepoznati trenutak kada kompjuteri više neće raditi za nas, već mi za njih. Sve što je čovjek izmislio on je to i posuvratio. Od baruta koji je bio koristan, ali je na kraju služio za ubijanje, do interneta. Prije nekih osam godina sam pročitao da su neka istraživanja govorila kako je 20% onoga što je na internetu čista laž. Da li ćemo mi prepoznati trenutak kada bude obrnuto, kada bude 80% laži i 20% istine? Bojim se da nećemo. Istina je da treba biti optimista jer se čovjek kroz istoriju više puta našao u situaciji da sam sebi kopa jamu, ali se nekako i batrgao iz nje. Nadam se da će tako biti i sada.
Kako doživljavate razvoj tehnologije i kako će uticati na književnost?
– Nisam ja protiv tehnologije, nisam ni čovjek koji je protiv tuđica u sopstvenom jeziku. Nijedan ljekar ne može biti dobar ljekar, ako ne poznaje latinski jezik. Svaki automehaničar ima preko stotinu germanizama u svom govornom jeziku, nekada je svaki poštar znao francuski jezik jer je to bio jezik pošta i diplomatije. Ali, kada u jeziku preovlađuju tuđice koje zamjenjuju riječi koje označavaju osjećanja, to je onda već malo problematično. Ja sam jednom prilikom, a davno je to bilo kada je bila popularna riječ “kul” među mladima, brojao koliko riječi ta riječ pokriva i došao do preko 30 riječi koje su slične, za neke bih mogao reći i iste, ali taj određeni treptaj ipak govori da su one različite. Recimo “kul” je biti srećan, ali “kul” je biti i zadovoljan. Srećan i zadovoljan nije isto, postoji jedna mala razlika. Jezik je poput harfe koja ima mnogo žica, a onda mi, namjerno koristim ovu sljedeću riječ, “drombuljamo” na tri.
Publici ste čitali odlomke iz svojih romana i jedna rečenica se izdvojila, a to je “grijeh jeste, ali svjedoka nema”. Da li grijeh postoji samo ako ima svjedoka?
– E pa o tome svako treba da razmišlja, a to naravno važi i za pisce. Malo sam ja toga napisao misleći konkretno na nečije nepočinstvo. Usput ja svojim junacima koji imaju pozitivan, ali o onima koji imaju negativan predžnak, uvijek dam nešto malo iz sebe.
Ideja za ove romane postoji već 23 godine. Zašto Vam je trebalo toliko da je realizujete?
– Bilo je velikih pauza, bilo je trenutaka kada sam mislio da to sve treba baciti u kantu za otpatke, bilo je mnogo predomišljanja kako i sa koje strane početi objavljivati. Preko 20 godina se bavim time.
Pretpostavljam da ste istovremeno radili na više romana, koliko je to zahtjevno?
– Tako je, radio sam istovremeno na više njih. Kada zastanem na nekom i ne znam gđe ću i šta ću ili kada se taj jedan ponaša kao voda i počne da se razliva na tri romana, ja zastanem i radim neki drugi. Kada tu zastanem onda se vratim onom prvom. Knjige će izlaziti ubrzano inače ne bi mogle tako izlaziti, ali neke od njih su skoro završene ili su na dvije trećine. Mislim da će sada ići lakše i brže jer sam se odlučio za neke stvari koje će biti iste u svim romanima, čak i one koje su čitaocu manje važne, ali su meni važne. Riječ je o veličini i tipu slova, podnaslovima, naslovima. Više nema predomišljanja oko toga, oni će biti na taj način isti, a različiti.
Sljedeće godine se navršava 35 godina od romana “Savjeti za lakši život: roman uz kafu”. Kako sada doživljavate taj roman i sve ovo vrijeme koje je prošlo od njegovog objavljivanja?
– Ja se nisam postidio te knjige pošto je to veoma kratak rukopis, nikada ga nisam štampao nanovo u tom obliku, ali je on ušao u par mojih izbora proznih tekstova. Mnogi kritičari to govore, i ne samo oni već i “obični čitaoci”, primjećuju da kompletna moja poetika izvire iz te knjižice. I ona se ponaša kao voda.
Koja je uloga i koji je značaj književnosti danas u našem vremenu koje nije naše? Kako vidite regionalnu književnost?
– Ja nisam više čitalac kakav sam bio nekada. Dugo sam radio kao urednik u jednoj maloj izdavačkoj kući pri kraljevačkoj biblioteci gđe smo imali sjajnu ediciju poezije i to je možda jedna od najboljih edicija poezije u Srbiji dan danas. Onda sam radio i u Službenom glasniku gđe sam radio knjige po pozivu. Pokušao sam da napravim neka velika izdanja, nisam uspio. Ali jesam uspio da napravim neke edicije koje žive i dan danas. Od tada, kada sam se odlučio da se ne mogu pola dana baviti telefoniranjem, pola dana čitanjem tuđih tekstova pa da radim na svom tekstu, tada sam počeo da dovršavam i zaokružujem ono što sam započeo. Ja uglavnom čitam ono što je u funkciji rukopisa, primjeri su raznorazni. Evo sada čitam jednu knjigu o odnosima Srbije i Venecije u srednjem vijeku.
Kakvi su bili odnosi?
– Bili su mnogo življi nego što se inače pretpostavlja. Računa se da se Venecija više držala onoga što je bliže Mediteranu, ali je imala odlične odnose i sa kopnom.
Vuk Lajović
Izvor: Vijesti
