Dolaskom na Cetinje i huškanjem svojih najvjernijih partijskih članova i ljudi sumnjivog izgleda i još sumnjivijeg ponašanja, dovedenih iz cijele Crne Gore, Milo Đukanović pokušao je da uvjeri svoje glasače da je još uvijek gospodar, ako ne Crne Gore, onda bar — brda.
Foto: Sputnjik
Njegove naknadne riječi da je Joanikije nedostojan zato što se ustoličio uprkos volji „većinske“ Crne Gore nisu ništa drugo nego banalna i providna zamjena teza. Jer se vjerski velikodostojnici, u svakoj vjeri, postavljaju po vjerskim pravilima. I ni u jednoj religiji, koliko je poznato, ne postoji opštenarodno glasanje. Niti se traži poštovanje volje većinskog, pa ni manjinskog naroda.
Mitropolit Joanikije postavljen je na osnovu odluke Sinoda SPC, upravo onako kako crkvena pravila nalažu. Koliko je ta odluka dobra ili loša, pitanje je na koje ne odgovara ni većinska ni manjinska Crna Gora, već narod koji vjeruje u Crkvu koju on predstavlja. I niko više.
I nije time ugrožen narod Crne Gore. On je imao priliku da bira i izabrao je — predsjednika. Upravo Mila Đukanovića. Pristajući na čast koja mu je ukazana, crnogorski predsjednik prihvatio je i pravo i obavezu da ne dijeli sopstveni narod i bude predsjednik i većinskog i manjinskog dijela.
I zato je pojavljivanjem na neprijavljenom skupu i podsticanjem nemira on, a ne mitropolit Joanikije, prekršio pravila, i ne samo pristojnosti ni lijepog ponašanja, već i zakon i Ustav svoje zemlje. Sve to podseća na njegovo obećanje dato neposredno poslije izgubljenih izbora — „branićemo Crnu Goru i iz šume kao što su to činile generacije predaka“.
I tada je to bila manipulacija — njegovi, mogu slobodno reći — naši, preci branili su Crnu Goru od osmanlija koji su nadirali iz Azije. Zato se srpski narod, kako kaže Njegoš, „zbježa u ove planine“. A Milo brani Crnu Goru od njihovih potomaka. Ne osmanskih, nego potomaka sopstvenih predaka.
Foto: „Žurnal“
I mada se na Cetinju pojavio odlučno i hrabro, iz njega je nestao bez pozdrava. Ali, vjerovatno mu je u ušima odzvanjalo tih dana bezbroj puta ponovljeno „Dostojan”, pa se pozabavio dostojanstvom novog mitropolita.
„Samo čovjek bez dostojanstva bi sebi dozvolio da na takav način, helikopterskim desantom na crnogorsku prijestonicu i pod zaštitom pancirskih ćebadi, bude uveden u Cetinjski manastir i da na taj način osramoti tron Sv. Petra Cetinjskog“, rekao je.
Pretpostavljamo da je predsjednik Crne Gore očekivao da će monasi, kao u vrijeme njegovih predaka, doći pješice, pa se zato pobrinuo da im se na put postavi kamenje, automobilske gume, molotovljevi kokteli i granje. Zbog podvizavanja.
Da li je bio u pravu predsjednik države koji u 21. veku organizuje proteste protiv jedne crkve (zamislite — većinskog naroda) i silom pokušava da je spriječi da obavi vjerski obred, ili crkva koja je taj obred organizovala, trebalo bi da odluči crnogorski parlament, crnogorski narod, a najbolje — crnogorski sud.
Sudeći po Milovom ponašanju, on zna odgovor. Zato je otišao najprije na brdo, da otcijepi Cetinje i promoviše novu naciju „većinski Crnogorac“. Kako nije uspio, ostaju mu samo — šume.
Ali — ni na brdu ni u šumi, nema većinske Crne Gore.
A na njegov komentar da su „zvona koja su se mogla čuti nakon intronizacije i koja su trebala biti zvona u čast novog mitropolita SPC na Cetinju, zapravo prije bila zvona upokojenja misiji SPC i cetinjske mitropolije u crnogorskom prijestonom gradu“, podsjetićemo ga na čuvene Hemingvejeve riječi:
„Nikad ne pitaj za kim zvona zvone: ona zvone za tobom.“
Ljubinka Milinčić
Izvor: Sputnjik
