Demokratsko društvo nam pruža simulaciju izbora, simulaciju osjećaja da nešto mijenjamo, da naš glas nešto znači, dok u stvarnosti sve uvijek ostaje isto…
Napisati da u Francuskoj bukte protesti odavno ne predstavlja posebnu vijest. Štaviše, istorijski izvori nam kažu da je još u osamnaestom vijeku na ulicama Pariza bilo toliko mnogo protesta, toliko mnogo pobuna da tadašnje novine nisu ni pisale o većini jer čitaoce više nije interesovalo to. Znamo da se taj vijek završio Buržoaskom revolucijom, kao što znamo za mnogobrojne ulične buntove, u narednim decenijama i vjekovima. Važnost Pariske komune u devetnaestom i ’68. u dvadesetom vijeku nisu možda dostigle nivo pada Bastilje, ali to jesu istorijsko-politički događaji sa velikom važnošću. Čini se da prethodnih godina nije bilo perioda kada Francuzi nisu protestovali, nerijetko veoma brutalno i žestoko. Radnički protesti, “žuti prsluci”, blokade farmera, te čitav niz manjih protesta po pojedinačnim pitanjima čine bunt načinom života Pete republike.
Ono što ovaj trenutni bunt, koji djeluje kao pravi mali građanski rat, ističe u odnosu na bližu istoriju, jeste inicijalna kapisla. Mučko i nepravedno ubistvo mladog Naela M., sedamnaestogodišnjaka koji je upravljao automobilom bez vozačke dozvole, proizvelo je provalu bijesa, prvo u pariskom predgrađu Nanter, a onda i širom zemlje. Za razliku od drugih protesta iz bliže istorije, ovaj, slobodno možemo reći haos, na ulicama Francuske, nije došao kao rezultat reakcije na donošenje nekih nepravednih zakona, ali jeste, u svojoj suštini neki vid borbe protiv tlačenja, borbe za solidarnost.
Nasilje i haos na ulicama kao reakcija na policijsku brutalnost nešto je na šta smo navikli u SAD, i dobro se sjećamo rasta pokreta BLM (Black Lives Matter) nakon brutalnog ubistva Džordža Flojda, a neki možda pamte i nerede u Los Anđelesu s početka devedesetih godina nakon što je sud oslobodio policajce koji su brutalno prebili čovjeka po imenu Rodni King. Sličan haos desio se u Londonu 2011. godine nakon što je policija, takođe prekoračivši ovlašćenje, lišila života momka koji se zvao Mark Dugan.
Lokacije ovih drugih slučajeva su nam važne da vidimo kako se radi o fenomenu širem od Francuske i kako prvoloptaška mudrost sa društvenih mreža koja skraćeno glasi “čitajte Uelbeka” promašuje suštinu.
Da li su ovi protesti nešto više od haosa, od nekontrolisanog nasilja, od bijesa? Primjeri koje posmatramo imaju mnoge sličnosti. Inicijalna kapisla za nerede je policijska brutalnost koja nerijetko završava smrću i koja je usmjerena prema pripadniku neke od već ugroženih, diskriminisanih zajednica. Većina analitičara, u želji da nekako obuhvati cijelu situaciju ali da ne bude “ekstremna”, pokušava da “igra” na obje strane. Tako ćemo čuti da je prekoračenje sile od strane policije nedopustivo, da je sistemska diskriminacija nešto što treba prevazići, ali da nije rješenje u bezumnom nasilju već da stvari treba rješavati kroz institucije. Ono što izbjegavaju reći je – a zbog čega reakcija društva na ovakve stvari bude eksplozivna? Kako to da ljudi, poniženi i uvrijeđeni, mogu reagovati samo haotičnim, neusmjerenim, nasiljem?
Vratimo se na jedan drugi tip pobuna, maltene danas zaboravljen u javnosti, na promjene u Sjevernoj Africi poznate kao “arapsko proljeće”. Niz pobuna, nastalih iz opravdanog bijesa, s vremenom je doveo do promjena vlasti u Tunisu i Egiptu, ali su one i nepovratno uzdrmale (uz pomoć sa strane) Siriju, i učinile nakon građanskog rata i strane intervencije Libiju uništenom državom. Dok su promjene bile u začetku, mnogi su pokušavali da shvate šta se i zbog čega događa i do čega će ta trvenja dovesti.
Jedan broj teoretičara je u tim pobunama vidio spontano dešavanje naroda okrenuto protiv vladajuće vrhuške, sa željom da uspostave demokratsko društvo nalik na zapadne sile. Drugi su pričali o oživljavanju islamskih država, praveći paralelu sa revolucijom u Iranu prije više decenija. Treći, valjda iz navijačke sklonosti, željeli su viđeti rađanje novih socijalističkih pokreta, nove boljševike, nadajući se da sa komunizmom nije gotovo jer on kreće nanovo iz Afrike. Vrijeme je pokazalo da niko nije bio u pravu, da su takva predviđanja najčešće proizvod onoga što mi želimo da se desi, a da je stvarnost, pogotovo onu političku, vrlo teško predviđeti, prepoznati.
Postavlja se pitanje da li su revolucije, da li su “organska” nezadovoljstva naroda koja suštinski dovode do promjene nešto što se stvarno događa ili samo jedna iluzija kako istorije, tako i političke nauke. Da budem potpuno jasan, revolucije o kojima govorim su one sveopšte, koje obaraju vlade i tirane, koje mijenjaju čitava politička uređenja i donose promjenu, donose novo. Razliku povlačim jer smatram samorazumljivim da je uzimanje stvari u svoje ruke na mikronivou, bilo da su to mjesne zajednice, sela, ljubitelji nekog dijela prirode, moguće i nerijetko uspješno. Na tom, lokalnom nivou je političko veoma živo, i zajednici je moguće izgurati ono do čega joj je stalo, ono što se izuzetno često suprotstavlja interesima političke klase.
Na većem, širem nivou je drugačije. Postoje nezadovoljstva, postoje protesti, postoje događanja koja su nalik na revolucije ali rezultat prečesto biva isti, novo pakovanje starog tipa vladavine. Nemam namjeru, niti potrebu ličiti na ljude koji žele odavati oreol sveznalica spremnih da riješe sve misterije i koji uvijek znaju da sve revolucije (baš sve, istorijski gledano) vuku inspiraciju iz nekih udaljenih centara i da nikad nije bilo pravog “dešavanja naroda”. Mnogobrojna svjedočanstva o tome nam ne dozvoljavaju da okrenemo glavu. Tema je zato život u simulakrumima, ideja koju je filozof Žan Bodrijar predstavio u svojoj knjizi “Simulacije i simulakrumi” i predstavlja jednu kompleksnu viziju postmodernizma u kome živimo i kojom bismo mogli objasniti i neuspjeh “arapskog proljeća” i bijes na ulicama Zapada.
Posvetiću se manjem dijelu te knjige, u kom Bodrijar predstavlja pregled istorijskih epoha tokom kojih se ispoljava život simulakruma. Prvi epohalni simulakrum bio je renesansni period, jer njega autor smatra prvim neoriginalnim periodom civilizacije. Šta god mislili o srednjem vijeku i starom dobu, koliko god pojedini smatrali nazadnim sve što se tada dešavalo, ta doba su pratila neku svoju svrhu, neki svoj smisao, ispunjavala su sopstvenu autentičnost. Renesansa kao period odustaje od traženja samostalnog izraza, ona živi svoj ideal kroz kopiranje, i to počinje od samog njenog imena – re-naissance, ponovno rođenje.
To doba, koje je rodilo velikane, možda neke od najvećih svih vremena, ipak je svoju suštinu nalazilo u oponašanju antičkog sistema života, antičkih vrijednosti, antičkih umjetničkih ideala i sklonosti. Tako je renesansa, uprkos svoj svojoj veličini, ipak prije svega kopija jednog drugog društva, jednog drugog doba, ne posjedujući svoje ideale već ih umjesto toga preuzima od drugih ljudi iz drugog vremena. Sveukupna ljudska civilizacija počinje živjeti u jednom lažnom sistemu (jer je renesansa ipak uticala na kulturu i civilizaciju u cjelini), jer nijedno vrijeme nije isto, pa samim tim ni ljudi u srednjovjekovnoj Italiji ne mogu imati iste ideale ili želje kao ljudi u antičkoj Grčkoj. Posebnost renesanse ubijena je time što nije poenta biti čovjek tog doba, tih ideja i tog vremena, već biti vjerna, najbolja kopija i razrada nečeg starog.
Drugi simulakrum je simulakrum industrijskog doba, modernizma u kojem je kopiranje dovedeno na daleko viši nivo. Opšta industrijalizacija i komodifikacija svega pretvara suštinu bivanja u mogućnost da se jedan predmet kopira u milion kopija zaglušujući time važnost postojanja bilo kakvog originala. Smisao doba je u imitiranju određenih, unaprijed smišljenih tipova, od najobičnijih predmeta pa sve do čovjeka. Zato stalno treba praviti istu čašu koju ćemo svi imati, istu formu odjeće, ali bitno je kopirati isti tip čovjeka, te različiti, raznovrsni ljudi imaju samo jednu mogućnost – da ispunjavaju istu i uvijek identičnu ulogu rudara, vozača, mašiniste, slikara, političara, i svaka od ovih profesija poziva na jedan, komodifikovan vid ponašanja.
Ovome su doprinosili svi, čak i oni koji su se borili protiv takvog stanja, kao što je Marks nemilosrdno gurao ljude u klase kolektivistički praveći od njih klonove. Ovakav period društva ubija individualizam, ubija autentičnost u korist loše vjere nemilosrdno tjerajući ljude u već napravljene modle, praveći od njih tipove kakvi su mu potrebni, ne dozvoljavajući im varijacije od ovih, prethodno uspostavljenih, formi. Ipak, ova dva simulakruma nisu dovoljno dobra zato što su svojom restriktivnošću omogućavala ljudima da se pobune i da potraže nešto drugačije, da pokušaju da promijene stvari, te su samim tim u sebi i nosila nekadašnje promjene sistema, uspješne revolucije, bivanje društva novim. Zato su mogle da se dogode Francuska buržoaska revolucija, Pariska komuna, Oktobarska revolucija itd.
Zato je treći simulakrum, simulakrum postmodernizma, demokratije i izbora ispravio i ovu grešku. U današnjem društvu prema toj teoriji više nema ničeg organskog, ničeg originalnog, postoji samo simulakrum koji nije moguće promijeniti, koji nije moguće vratiti na nešto originalno, prvobitno. Demokratsko društvo nam pruža simulaciju izbora, simulaciju osjećaja da nešto mijenjamo, da naš glas nešto znači, dok u stvarnosti sve uvijek ostaje isto. Točkovi društva se kreću u nekom predodređenom pravcu, i mi ništa tu ne možemo promijeniti, bilo da smo bojkotovali izbore, glasali na njima za vlast ili opoziciju, pa i da smo rušili skupštinu. Svaki od ovih scenarija nam je poznat, kao što su nam poznati i njihovi rezultati.
Lukavstvo simulakruma postmodernizma lezi u tome što nas je ubijedio da nešto mijenjamo, da se pitamo, da je naš izbor bitan i time ne stižemo razmisliti šta zapravo želimo. Tako umišljamo da biramo politički sistem i ubrajamo se u ljevičare, desničare, socijaliste, liberale. Umišljamo originalnost u našem konformizmu, bilo da je taj konformizam onaj koji se vezuje za većinu ili za neku od manjina. Bivamo urbani ili tradicionalni, ljubitelji nekog muzičkog žanra, umjetnički nastrojeni ili sportski tipovi, a sve to začinimo prigodnim izrazima, ođećom, društvom ili alkoholom koji pijemo. Na Bliskom istoku nošenje marame određenih boja pokazuje kojoj klasi pripadamo. Mi smo odavno prigrlili taj koncept i umišljamo da smo pripadnici određene grupacije pravim ili umišljenim šalom (to može biti bilo šta, od ponašanja, ukusa do ođeće). Time odričemo sebi individualnost a prihvatamo sveopšti simulakrum i život po simulaciji. Mislimo da biramo nešto ne birajući suštinski ništa, te zato ne pokušavamo promijeniti sistem.
Smiješno je, u stvari tužno, da u vremenu kada mislimo da smo najslobodniji i najindividualniji, zapravo bivamo robovi oponašanja i da je dobar dio naše individualnosti odavno osmišljen nudeći nam samo iluziju po kojoj smo sve sami odabrali. Koliko god sebe zavaravali mišlju kako biramo, kako mijenjamo, duboko smo svjesni da to nije istina. Zato, ako želimo da objasnimo događaje u Parizu, ili da shvatimo one prethodne u Londonu, Los Anđelesu i drugđe, ne treba da slušamo bojažljive analitičare koji će nam malo reći. Ne treba da slušamo ni one koji misle da “sve znaju”, pa tako i ovđe znaju da se nemiri dešavaju jer Makron nije baš lojalan SAD, pa ga kao ruše. A ne znaju ni oni drugi što kažu da Francusku nemire izvozi Putin, da bi skrenuo pažnju sa pobune u svojoj zemlji i lošeg toka njegovog rata u Ukrajini. Čini se da je istina ipak u simulakrumima.
Na kraju dana, svjesni smo da živimo simulaciju izbora, da smo prihvatili prevaru da se demokratski ko bajagi pitamo o nečemu, a da suštinski ni o čemu ne odlučujemo. Da možemo prijavljivati velike proteste, slati peticije, marširati i pokazivati da imamo “brojke” na svojoj strani, ali da će promjene doći tek kad politička klasa odluči da nam udijeli par mrvica novog. I kada, svjesni toga, vidimo da je policija spremna da isprebija nekog iz klase potlačenih, da ubije sedamnaestogodišnjaka zato što nema vozačku, da upuca momka u taksiju jer im je sumnjiv, ostalo je samo da čitavo društvo pukne, da eksplodira, da ide i da ruši. Svjesni da nam se brani promjena, da nam se onemogućava bolji život i bolje vrijeme, da bilo kakav organizovani protest neće vratiti mrtvog momka ili osigurati da niko više tako ne bude ubijen, ostaje samo da se lomi, da se ruši, da se pali.
Sve to nasilje ništa neće riješiti, neće olakšati bol Naelovoj majci, neće učiniti društvo boljim već samo predstavlja jedan bespomoćni krik u simulakrumu demokratije, simulakrumu lažne promjene. Takav je duh vremena.
Izvor: Velike Priče
Foto: MidJourney prompt by Preokret
