Odrastao sam na rokenrolu i gusle, kao ni bilo koja druga forma narodne muzike nisu mnogo učestvovale u mom formiranju, ako zanemarimo (a ne treba zanemariti!) epske pesme koje sam rado čitao. Ta mog dedu po majci, Hercegovac doseljen u Banat (u „Osmoj ofanzivi“), govorili su da je odlično guslao, ali ja sam svedok tome bio samo u veoma ranom detinjstvu, kasnije to nije radio, ali mi je vrlo umešno pričao narodne priče iz svog kraja. Posle njegove smrti, babi su kupili kasetofon, na kom je slušala isključivo guslarsku muziku, pa se posebno sećam da joj je neko kupio kasetu posvećenu smrti fudbalera Dragana Mancea.
Gusle sa, cenio, kao deo narodnog nasleđa, ali dugo nisam imao direktan kontakt sa njima. Našoj narodnoj muzici prišao sam preko sjajnih izvođača stare muzike poput Svetlane Stević, Svetlane Spajić, Pavla Aksentijevića, Srđana Asanovića i drugih, što je veoma uticalo na nastanak moje zbirke priče „Tajna purpurnih zora“ – kod za njeno tumačenje se nalazi pre u muzici nego u literaturu.
Gusle su me prvi put prodrmale kad sam slušao Đorđija Koprivicu i, još više, Sašu Laketića, čije energično izvođenje mi je ukazalo na živost i aktuelnost te muzike. Shvatio sam da je to zapravo jedina stvaralački aktivna forma naše stare muzike, koja se ne svodi samo na izvođaštvo, nego i dalje podrazumeva tekstualno i melodijsko stvaralaštvo na nove ili nanovo interpertirane stare teme, dok način izvođenja guslara poput Laketića takođe sugeriše da je to i dalje živa muzika zajednice, a ne muzej.
Da se radi o istinski živoj muzici zajednice, podvrdila je i nova generacija guslara, u sinegiji sa litijskim pokretom i litijskom revolucijom u Crnoj Gori, kao najvećem pokretu ka srpskom ujedinjenju i oslobođenju u novijoj istoriji, čiji značaj se ne ogleda u neposredno i kratkoročno ostvarenim političkim rezultatima, nego u energiji zanosa, stvaračakoj reinteršretaciji nacionalne ideologije i stupanju na scenu nove generacije mladih ljudi koji će, mora biti, primeniti lik ne samo Crne Gore, nego i svih srpskih zemalja.
Guslanje mladog Maksima Vojvodića, njegovu energiju i značaj, ne možemo svesti na određen politički, ideološki u društveni kontekst, ono je moćno i umešno kao takvo, ali svaka prava umetnost tiče se zajednice i sazvučna je sa njenim najsnažnijim i često najskrivenijim težnjama, i od toga ne treba bežati. Vojvodić peva svežim, vedrim, snažnim, ali vrlo suptilnim i kultivisanim, osećanjem ispunjenim glasom. On svojim pesmama opeva čitav luk sakralne istorije srpskog naroda, ne propuštajući ni jednu bitnu tačku i uvek je kodirajući u ključu Kosovskog zaveta. To prenošenje, čuvanje i obnavljanje Kosovskog zaveta, kako bi i sam Vojvodić rekao, i trebalo bi da bude glavna istorijska i sakralna funkcija gularske muzike, ali malo koji izvođač ima o tome tako razvijenu i celovitu svest kakav je slučaj sa ovim mladim umetnikom. I najvažnije, malo ko u svojoj interpretaciji uspeva da oživi istinski duhovni, vertikalni, sakralni karakter guslarske muzike, koja nije poj o Kosovskom zavetu samo kao o jednom nacionalnom memorijskom i ujedinjujućem mitu, nego poj o vasrsenju, koji ne poništava ali nadrasta i preobražava, a time i istinski osmišljava, svaki konkretan povod kom je posvećen.

Ovaj umetnik je i član Izvorne grupe Peče, zaslužne sa možda najvažniju pesmu (i spot!) prethodne godine, „Trobojna flaga“, koja svojom snagom i čistotom kao nijedna druga oprisutnjuje jddan lepši, svežiji, snažniji i čistiji svet, a kom se u ovoj našoj gnjilosti i kukavnosti sve manje potajno nadamo.
Dok slušate Maksima Vojvodića budućnost je već tu i čini vam se da je do nje samo korak, i to ne samo srpska budućnost, budućnost slobodnog i ujedinjenog naroda spremnog da ide svojim putem, svima svedočeći o mogućnosti naroda da izbori svoju nezavisnost i slobodu, nego i budućnost jednog svetlog i herojskog sveta, obasjanog vaskrsnom svetlošću. Ne sveta kao raja na zemlji, jer Kosovski mit nije milenaristička samoobmana, već prisustvo sveta budućeg u ovom, prisustvo koje nas uči hrabrosti i slobodi da zakoračimo u smrt koju nećemo izbeći, ali posle koje znamo da nas čeka svetlost neprolazna, gde ćemo plamteti i sijati kako ovde možemo tek samo da naslutimo. Poj Maksima Vojvodića trepat je tog sveta, onoliko koliko nam je dostupan ovde i sada, razbuđujući i obnoviteljski, herojski i preobražavajući, slobodarski trepet, koji razgoni naše učmalosti, mrakove i lutanja, ozelenjuje naše unutrašnje pustinje, oživljava naša ugasla srca.
Pa, ima li veće umetnosti od ove, šta drugo uopšte može da bude umetnost ako ne ovo, jer gde bi inače bila njena snaga? Kad ste poslednji put videli umetnika za kog možete da kažete „blagosloven bio“ jer znate da radi nešto što nadrasta njega samog, što prevazilazi nejaku snagu bilo koga od nas, i što traži pomoć s više, pa i naše, zajedničko, pre svega molitveno učešće u njegovom podvigu. Umetnicima poput Maksima Vojvodića ne treba idolatrijsko klanjanje, sledbeničko divljenje, nego naše učešće i sastvaralaštvo, molitveno i delatno, koje i njegovom poju i našem delanju daje krila, kao jednom zajedničkom podvigu ka jednom boljem svetu, u kom bi voleli da žive slobodni i nezavisni ljudi, heroji svetlosti, uprkos svim preprekama koje stoje na tom putu, a koje su najpre u nama samima. A poj Maksima Vojvodića je jedan od onih koji razbijaju i spaljuju taj led, to skorelost i nama, tromost i hladnoću naših srca, otežalost duša i tromost tela, otvarajući nas ka onome što možda doskora ni sami nismo znali da želimo da budemo, čučeći u našoj svakodnevničkoj sramoti.
Izvor: iskra.co

