Pazimo… Benediktinska ostrvska opatija Sv. Đorđa, sa crkvom i samostanom, nastala sredinom 9. vijeka u doba jedinstvenog hrišćanstva – pripada Kotoranima. U to vrijeme ne postoji susjedni otok, Gospa od Škrpjela. Nego samo omalena hrid. Prst što niče iz vode. Bolje reći nokat malog prsta oko koga će viševjekovnim nasipanjem kamenja nastati čudo za oko. Kada je krajem 14. vijeka počeo da opada benediktinski red, kotorski plemići su između sebe uzeli da biraju opate. Doba je sekularizacije; opat-plemić više i ne mora da bude redovnik. Prvi među plemićima formalno još i oblače odijelo drevnog monaškog reda, a opati za njima – ni to. Pred očima su im samo veliki prihodi.
S velikog metoha.
Peraštani po dužnosti stražare u zalivskom uskom grlu. U tjesnacu Verige, smrt su za pirate. Umjesto da Kotorani nagrade njih svega oko 2.000 žitelja, sijeku im vinograde. Samo da se Peraštani ne bi razvili. Potčinjeni vole Boga, ali opasno već mrze plemstvo, no s nadom da to nije neoprostiv grijeh. Uhode im kazuju o prvim turskim jedrima. Kotorani godinama šalju glasnike da mletačkog dužda povuku dovoljno obazrivo za nogavicu. Slobodu su po slobodnoj volji spremni da zamijene za protektorat.
Kao što mrav vidi biljnu vaš za izvor neiscrpnog medonosnog soka, tako je i Kotor vidio Perast. Ali nije Kotor kao mrav sve vrijeme ticalima stimulisao Peraštane po plećima da mu se budući samoupravni građani nađu zauvijek pod rukom koja ih tapše bez ikakve nagrade. Dovedeni do ivice preživljavanja, Peraštani su život na ivici planine konačno odlučili da zamijene za život na moru. Neko bi sa strane rekao da su prelomili mudro. Grupno su odlučili da se otisnu. Kratke zalivske – da zamijene dugim morskim prugama Kotorani od straha ne smiju. Ne grupno.
Nije im ni od potrebe, ruku na srce. Unutar zidina stoluju dobro hranjeno plemstvo, trgovci i veletrgovci. Gospodari su karavana, ili partneri. U svakom trenutku na putu od Kotora, Peći, Prizrena, Trepče, Rasa, Rudnika i kojekuda – od sto je do četiristo natovarenih konja. Izvozi se suvo meso, sir, slana riba, vosak, med, drvo, so, boje – a uvozi bakar i zlato.
Srbija je Eldorado.
Bila je i pred Kosovski boj, kad su se u Kotoru i mačari, i štitari, i kopljari, i oklopari i zanatlije razni – topili između ognja, mijeha i nakovnja, koliko su imali posla – ili ranije, dok je svojim ljubljenim i stonim gradom vladao Stefan Nemanja, od 1185, do poslednjeg Nemanjića, 1371. Tokom zlatnih godina peraško vino od sačuvanih loza piju srpski kraljevi Dragutin i Milutin; Stefan Dečanski povjerava fra Vitu Kotoraninu da na Kosovu gradi manastir Visoke Dečane; car Dušan državne finansije prepušta Bokelju Nikoli Bući, pa Grubu Paskvaliću; car će Uroš takođe imati dva zalivska protovestijara, ministra finansija, Petra Nikolina Buću i Trifuna Mihailovog Buću. To što su svi katolici, ne smeta Nemanjićima. A i zašto bi?
Po smrti poslednjeg – cara Uroša, raspada se u neslozi vaskoliko carstvo. Divlji Balšići, sitni brđani, htjeli bi da izađu na more. I napali su Kotor u mislima. Ali se uprkos njima, i u njihovo ime, godine 1377, bosanski kralj Tvrtko I proglasio zakonitim nasljednikom Nemanjića, kraljem svih bosanskih i primorskih Srba. Za protovestijara uzima Trifuna Buću, Kotoranina; i Kotorani biraju Tvrtka I za zaštitnika. Kad umre ovaj, grad postaje samostalan, ali nejak.
Okomita vlat trave u moru kosaca.
Nekoliko puta ponosno predlaže, potom moli, a na kraju vapi i kumi Veneciju da odmah! razvijori zastavu Mletačke republike, krilatog lava nad gradskom tvrđavom. I bi tako. 1420. Za sve se vrijeme na dva sata veslanja nije mnogo toga promijenilo. Ne nabolje. Nego se u Perastu dobrano kuva. Poslednjih godina čak vri. Selo će 1530. dobiti novog opata. Taj je Pompej Paskvali branio i da se djevojka s jednog metohijskog feuda može udati za mladića s druge kakve feud-čestice. Muzao je smiješanu znoj i krv svojih duhovnih ovaca, o dušama im pretjerano ne vodeći skrbi. Zato Peraštani s velikom bukom odlučiše da se drže zajedno, i time u sebi sahrane kmetove a niknu konačno moreplovce. Dana 3. maja 1535. njih sedamdesetorica naoružanih prekidaju službu Božju. Na ostrvskom oltaru ubijaju duhovnog prokuratora, opata Paskvalija – i svi redom, odlukom pape Pavla III, na jedanaest godina bivaju izopšteni iz katoličke crkve.
Nema podataka o tome koliki se dio Perasta zavio u crno jer je prestao da postoji u Knjizi života. Niti se zna je li iza buke da će se držati svi zajedno Peraštanima svima laknulo. Pobunom su svejedno dobili ime, možda lakše za gram duše, ili proporcionalno teže onoliko koliko iznose zavjerenička muda na kantaru.
Znani brodograditelji jedrenjaka, čuvari Zaliva, skrajnuti seljani i nikad priznati za vinogradare, počeli su i sami da se otiskuju na more. Na more Serenissime, Mletačke republike. Tamo će se deboto proslaviti…
Nikola Malović
Izvor: Pečat
