Svi ćemo se, pre ili kasnije, suočiti sa pitanjem: „Što ga brani, kad ga ne odbrani?“
Hronika najavljene predaje 13.
Vaskršnji teror na Kosovu i Metohiji kulminirao je bacanjem „eksplozivne naprave“ na Crkvu Svetog Pantelejmona u Prizrenu. Prethodno su prištinski specijalci, iz zasede, teško izranjavali jednog Srbina (naše žrtve više nemaju ni imena), pa pre toga je jedan lekar maltretiran na „kosovskoj“ granici. U međuvremenu, na Severu Kosova vlada strah da svako iz bilo kog razloga, ili, najčešće, bez razloga, može biti uhapšen.
U takvoj situaciji najmanje što bi se očekivalo jeste ono što se dogodilo – da Politika na naslovnoj strani slavi desetogodišnjicu Briselskog sporazuma, koji je, navodno, sprečio uništenje Srbije (!). Takva Politika zaista ne zaslužuje spomen-tablu herojskim Ribnikarima na naslovnoj strani.
Ali, iako veliki, nije srpski problem samo udvorička štampa. Službeni Beograd je procenio Kurtija kao nekoga ko bi odugovlačenjem „normalizacije“, mogao da pomogne da se ne zauzme konačni srpski stav. Možda, i da se pritisak „međunarodne zajednice“ prebaci na njega. Ali, Kurti ne drži do tih stvari. Njemu je jedino „normalno“ da Srba na Kosovu i Metohiji nema ili da budu dvojezični Albanci. To je i program njegove partije. Sa tom famoznom „međunarodnom zajednicom“ nikakvih problema nema, eto, kaže Eskobar, priznaće mu izbore na Severu i bez učešća Srba.
Tadašnji izveštač sa Kosova, pokojni Miloš Marković, govorio je sredinom osamdesetih u Udruženju književnika, o paroli-grafitu na koji je često nailazio: „Srbi, ne iseljavajte se sa Kosova, ostanite da nam služite!“ Sada su stvari radikalizovane – albanizujte se ili bežite!
U toj situaciji slušamo jalove rasprave o Ustavu, kao da se još od starog, dobrog Herodota ne zna – kada jednom čoveku daš neograničenu vlast, on je Ustav. To na našem primeru pokazuje vodeći profesor ustavnog prava i sudija Ustavnog suda, tvrdnjom da se ustav može menjati, ali se predsednik ne sme kritikovati!
Otpor se, u Boga se nadamo, privremeno, povukao sa naših ulica. Možda se to desilo što je bio (izuzev litija) više zasnovan na stranačkoj bazi, a manje na opšteljudskoj solidarnosti, koju, valjda, zaslužuju i naši sunarodnici na Kosovu i Metohiji. Razume se i cilj i dinamika protesta moraju jasno i racionalno da se odrede. U tome, a ne u međusobnom nadgornjavanju, vidimo ulogu nacionalnih intelektualaca i stranačkih lidera.
Jer: „Što ga brani, kad ga ne odbrani?“

