Sve naše zablude (II dio)
Piše: RANKO RAJKOVIĆ
Zabluda je da u slobodnoj i deideologiziranoj Crnoj Gori kakvoj težimo mogu biti međupovezani uspon crnogorstva s padom srpstva i uspon srpstva s padom crnogorstva. Za zdrave crnogorsko-srpske odnose unutar zajedničke države mora se pobrinuti razuman, emancipovani građanin sa ličnim stavom čiji će garant biti država sa jednakopravnim tretmanom onih koji se osjećaju Crnogorcima i onih koji se osjećaju Srbima.
Zaustavljanjem štetočinske i iznad svega manipulativne politike DPS-a, razum počinje da stupa na političku scenu. Preostaje nam veliki posao na planu posvećenosti društva, izgradnje institucija, afirmacije građanskih sloboda i pacifikovanja agresivnih i razrularenih nacionalnih osjećanja. Nadajmo se da će se ubuduće sve kategorije nacionalnog prazniti u romantičnom stilu. U prilog tome dovoljno je virnuti u najpovršniji sloj potkulture jednih i drugih, i poslušati pjesmu koja se pjeva na masovnim identitetskim skupovima u Crnoj Gori kako među Srbima tako i među Crnogorcima. Pjesma je identične melodije i riječi, sa jednom jedinom razlikom. Promijenjeno je jedno ime. U Srbiji se pjeva: „Ko to sinoć, ko to sinoć kroz Topolu prođe, čini mi se, čini mi se da je Karađorđe“. U Crnoj Gori se pjeva „Ko to sinoć ko to sinoć kroz Cetinje prođe, Krsto Zrnov, Krsto Zrnov i komitske vođe“. I jedna i druga pjesma jednakom snagom nadimaju grudi romantičarima. Ni jedna ni druga pjesma ne treba nikome da smetaju niti provociraju drugu stranu.
I mimo razumljivih romantičarskih zanosa, euforija, nacionalnih zaslijepljenosti, haranga, strahova istorija nam je puna zabluda. U interesu prevazilaženja zabluda priklonimo se Fernanu Brodelu koji kaže da je na Mediteranu tvoja istorija, istorija tvojih susjeda. Sklon sam da više vjerujem istoričarima analistima i Fernanu Brodelu nego balkanskim nacionalnim istoričarima. Inače malo se što od opšte istorije naših susjeda iz ukupnog prostora Mediterana odrazilo na zatvoreno crnogorsko društvo plemensko rodovskog karaktera. Počev od Prvog svjetskog rata, Drugog svjetskog rata, Pada Berlinskog zida… pa nadalje
No prije ovih zabluda koje nam pulsiraju iz prošlosti kratko bih rekao nešto o aktuelnoj zabludi.
Još smo pod utiskom predsjedničkih izbora. Zabluda je da je u predsjedničkim izborima moglo doći do uključivanja nekog spoljnjeg svijeta kako je vlastodržac uveliko najavljivao. U naše poslednje izbore uključio se moralni kompas i moć slobode izbora koja je rasla sa suzbijanjem straha od apsolutne vlasti kojoj su poluge moći izmicale iz ruku. Možda se u izbore uključio bijes, animozitet a možda podlost i zavist koje ne možemo isključiti kao dio svog kolektivnog bića. Što god od toga da je stupilo na političku scenu nije moglo biti opasno po državu. Zabluda je da izbori mogu oslabiti državnost Crne Gore u bilo kom vidu. Mogu joj samo pomoći. Evo i zašto.
Dugo vremena smo živjeli u zabludi da u politici mogu nekažnjeno djelovati i dugo opstajati na vlasti privilegovani patriote oslobođeni poštovanja zakona. Nijesu nas interesovali niti smo se bavili primjerima privilegovanog patriotizma koji je bio povezan sa očiglednim nemoralom i lopovlukom. Zabluda je da se u maloj Crnoj Gori mogu sami od sebe pojaviti eurski milioneri i milijarderi a da pritom ostanu veliki patrioti i da vladaju političkom scenom u narodnom interesu. Zabluda je da se politika može voditi bez morala. Svojevremeno je Andre Marlo rekao. „Politika se ne može voditi sa moralom, ali ni bez njega“. Našim političarima je prvi dio rečenice bio posve prirodan. Zdušno su ga prihvatili. Drugi dio rečenice nikad nijesu pročitali. Smatrali su ga suvišnim.
Mnoge od svojih zabluda opravdavali smo uvođenjem u igru najjače zablude. Ta zabluda se zove naš način borbe za identitetske vrijednosti. Borbu za identitet nijesmo vodili kroz perspektivu sadašnjosti već u prepravljanjima prošlosti. Boreći se za preoblikovanje identiteta iz prošlosti nijesmo shvatili da neke naizgled nevažne sitnice iz sadašnjosti bacaju sjenku na našu ukupnu istoriju i kulturu za čije očuvanje kao narod s punim pravom, vjerom i entuzijazmom treba da se borimo. Pođimo od elementarnog. Carte d’identité. Lična karta je identitet. Napuniš 18 godina, daš otisak prsta, skeniraju ti zenicu, unesu podatke i dobiješ identitet koji ti niko ne može ukrasti, poništiti, poniziti. Međutim, osim individualnog identiteta stečenog punoljetvtvom postoji i kolektivni identitet koji se ogleda u načinu korišćenja lične karte i ostalih ličnih dokumenta iz kojih proističu životne obaveze i obaveze prema državi. Nijesmo vodili računa o identitetima onih koji plaćaju i onih koji ne plaćaju poreze. Nijesmo vodili računa o nivoima obrazovanja, kulture, načinu života, ophođenju, vaspitanju, i ekskluzivitetima prvih ljudi države, političara i boraca za identitet. Njihovi avioni, luksuzni automobili, lični komfori, velika fizička obezbeđenja, zatvaranja ulica, blokiranja saobraćaja obezbijedili su im identitet narodu očigledan. Pred tim i takvim identitetima ustuknuo je identitet pješaka prolaznika pored kojih se vozikaju statusni simboli identitetske politike vrijedni stotine miliona eura. Državu nije brinuo identitet socijalno ugroženih čija se egzistencija rešavala prodajom i kupovinom ličnih karata onima koji brane svoj identitetski luksuz zapošljavanjima glasača prije i poslije izbora. Nijesu nam padali na um identiteti poniženih i uvrijeđenih kojima priče iz slavne prošlosti nijesu uspijevale uljepšati i popraviti sadašnjost. Nijesmo se pitali što se dešava sa identitetom malog čovjeka koji oduševljeno kliče vlastima ili drhti prestrašen od vlasti. Nijesmo vodili računa o posledicama na ličnosti ljudi koje smo zasipali pričama o izdajnicima i patriotima Crne Gore od prije 100 godina. Nijesu nas interesovale popratne pojave i jaka indoktrinacija koja je dovodila d trauma, neuroza, frustracija, kompleksa onime što se dogodilo ili se nije dogodilo prije 100 godina. Interesovalo nas je popravljanje prošlosti a ne identitetske vrijednosti u sadašnjosti. Na taj način interpretirani identiteti iz oživljene prošlosti samo su pojačavali naše podjele i hranili naše zablude.
Poslednje dvije godine vlada zabluda o klerikalizmu i srednjem vijeku kojem Crna Gora navodno teži. Bivši predsjednik Crne Gore uporno je govorio o srednjem vijeku i teokratskoj državi. Širio je zabludu. Srednji vijek se završio tri vijeka prije uspostavljanja Crne Gore kao teokratije a i naša teokratija se odavno završila još sa knjazom Danilom. Priče o teokratskoj državi su smiješne i glupe. Teokratija je opstala u Vatikanu državi bez teritorije, dijelom u Iranu i Saudi Arabiji koje su daleko od nas i pripadaju drugom civilizacijskom krugu. Osim o srednjem vijeku i teokratiji, smatram da se danas previše govori o lošim uticajima pravoslavlja i Mitropolije crnogorsko primorske na savremenu Crnu Goru. Neću reći da je to samo zabluda jer ako određeni dio stanovništva sa jakom strašću to doživljava u svijetlu vjerskih sloboda onda je to stvarno prisutni društveni fenomen. Realno je da su se u dugom vremenskom periodu (Od Drugog svjetskog rata na ovamo) kada je ateizam bio važan dio zvanične državne politike namnožili nesporazumi, razvile nedoumice i kontroverze o kojima vredi, razgovarati, prevazilaziti ih i uređivati duhom zakona o slobodama vjeroispovijedanja.
