Đe se uplaćuju honorari za mržnju prema Srbima? I koliko se naplaćuje plašenje naroda zlim Srbima? I šta bi bio politički program u Crnoj Gori, ako bi nekim čudom Srbi odselili? Skoro dvije decenije od referenduma crnogorsko društvo je došlo u poziciju da zaista učini nezavisnom Crnu Goru, da je učini državom nezavisnih ljudi, a ne poslušnika ili žrtava Đukanovićeve privatne države. Nakon što je izgubio svaki demokratski kredibilitet, Đukanović je aktivirao dva argumenta, pozvao ljude iz inostranstva da odlučuju o sudbini ljudi koji žive u Crnoj Gori, te obećao da će puniti džepove. Krajnje bahato i despotski pozvao je na nemoral i političku korupciju.
Istodobno, aktivirao je svoje poslovne saradnike i svakovrsne kompanjone iz Crne Gore i regiona da budu saučesnici u njegovom prljavom poslu. Njihova je uloga da oživljavaju političke vampire i mržnju iz devedesetih godina. To je model starog profiterstva koji ovoga puta ne bi smio da porobi crnogorske građane. Đukanović je pokazao da ne postoji mogućnost njegove suštinske tranzicije u demokratsku ličnost. On je ostao isti kakav je bio. Zato je aktivirao one strukture koje nemaju sposobnost da izađu iz profiterskih narativa s konca prošlog vijeka.
Opet se među pristalicama Mila Đukanovića pokreću teme zahvalnosti prema njegovim navodno političkim zaslugama, kako bi se anestezirala sama pomisao da je vrijeme da se život pomjeri iz ekonomskog i moralnog ambisa.
Oni kažu, kako je Đukanović spasio Crnu Goru od NATO bombardovanja, ali sve da je to istina, to ga ne može abolirati od odgovornosti da je razorio crnogorsku privredu, da je vladao na račun podjela koje je sam kreirao.
Oni kažu da je obnovio državu, ali ni to nije istina. Crna Gora je država bila i prije referenduma. Uostalom, vrijeme je pokazalo njegove dvostruke aršine, jer je on državu porobio i prisvojio, čineći svoje pristalice zavisnicima od njegovih laži i novca.
Redakcija
