E da. Nijesu ovo obični izbori. Takvih uostalom nema u Crnoj Gori. Svi su sudbonosni i svi određuju dalji put Crne Gore u novu budućnost. Ali dobro to. Mislim, lako mi je za to. Nego po kom kriterijumu otključati ovu izbornu bravu?
Ko je ovdje od koga bolji? Zašto za neke da, a za neke ne? Ja sam se malo raspisao ovih dana pa ste već mogli pročitati kako je za mene Jakov Milatović budućnost, a da ova dvojica oko njega (Jakov broj 2, a Mandić i Milo brojevi 3 i 1) predstavljaju, po svemu, fosile i aveti prošlosti. I, uglavnom, osnovni mehanizam izborne brave je tu zapetljan. Ko jasno vidi razliku između ovih kandidata taj neće imati dileme da šta da radi 19. marta, pa i poslije 2. aprila.
A šta sa ostalima? Bečić, Danilović, Draginja? Pa ništa. Primjenimo isti princip: stara lica – nova lica. Danilovića i Draginju znamo cio vijek. Ne kažem da ih se može poistovjetiti sa Milom i Andrijom. Mada… Ali u svakom slučaju, iako njih dvoje nijesu fosili, ali jesu živi spomenici političke prošlosti Crne Gore. Tako da mi tu, to dođe na isto.
Aleksa Bečić je političko lice puno vrlina. Odličan predsjednik skupštine, i iako baš ni on nije od juče, pred njim mora biti još političkih prilika. Zaslužio ih je po svemu. Samo, ovaj put bih priliku dao Jakovu. On mi najviše od svih odgovara onoj definiciji „političar novog kova“. A nekako mu samo ime to kaže. Jakov, starinsko ime koje ukazuje na porodicu sa tradicijom. Ali po zvučnosti podsjeća na „novi kov“ ljudi.
Zato ja, za Jakova
Milija Todorović
