
Njemu je na obali dosadno,
Čamac je zavera u kojoj nema vere,
Prinudni je član saveza s božanstvom.
Gleda usijanu maticu mora
I hteo bi da pređe preko vode.
Ona se češlja u mraku špilje
I sluti njegov soptav dah.
Čemu taj zagrljaj dva vidika
Što jedan drugom nose prekor
I oštre čežnje?
Za ženskog boga sve je vrednije
U svetu smrtnih,
Među boginjama biti
Najveći je uspon za muža.
I odu svako svojom vodom
Bez zbogom,
On kući, a zna se šta ga čeka iza vrata,
Ona, u veću strogost pojma
Ushićena dodirom smrti.
Odisej se rastaje
Kao da silazi sa svetionika.
U snu im se disanja zbliže,
Oko ponoći se stvarno vole
Na daljinu, sa suprotnih strana,
A nikad se više neće sresti
Ni iza vidika.
O ljubavi te, razorne za čoveka!
I za boginju suviše teške!
Miodrag Pavlović
