Slabosti zdravstvenog sistema ne mogu da sakriju ni najveće i najbogatije zemlje. Bolnice su na ivici snaga, stanovništvo stari, sve je manje lekara i medicinskih sestara, a sistem je preopterećen birokratijom
Da postoji „država blagostanja“, godinama unazad dokazivano je na primeru dobro organizovanog javnog zdravstvenog sistema članica Evropske unije. Zdravstvo kakvo je postojalo unutar EU važilo je za najbolje u celom svetu. Da je i taj mit otišao na doboš, otkrila je proteklih dana lavina medijskih izveštaja – sve više država EU priznaje krah sopstvenog javnog zdravstva, pre svega zbog nedostatka lekara i medicinskih sestara. Otkazuju se čak i hitne operacije, pacijenti su prepušteni sami sebi… Slom domaćeg zdravstva više ne mogu da sakriju ni najveće i najbogatije zemlje koje se međusobno optužuju za bespoštednu krađu lekarskog kadra. Francuska, Italija, Nemačka, Velika Britanija (donedavno takođe članica Unije) ponašaju se slično kao na početku pandemije kovida kada su jedne od drugih (najčešće veće od manjih) bez pardona otimale deficitarnu medicinsku opremu. Slovenački ministar zdravlja upozorava na bekstvo belih mantila u zemlje koje su sposobne da ih plate više i time pravda činjenicu da sada Slovenija intenzivno prazni „lekarski bazen“ u Srbiji i Bosni. Da ni to nije baš jednostavno, „s obzirom na to da su srpskim lekarima prošle godine dva puta podigli plate, zato Slovenija za njih više nije zanimljivo tržište rada“, potvrđuje Eva Brecelj, pedijatar i stručni vođa Zdravstvenog doma u Novoj Gorici.
BEKSTVO I DEFICIT
U Sloveniji je pravi šok izazvala informacija da je u sistemu domaće zdravstvene nege registrovano 30.000 zaposlenih, ali samo 20.000 još radi u javnim zdravstvenim zavodima. „Kuda je otišlo onih 10 hiljada, ne znamo. Ne znamo ni gde je nestalo 5.000 medicinskih sestara“, priznao je prošle sedmice slovenački ministar zdravlja, uz napomenu da u nekim odeljenjima nedostaje čak 40 odsto medicinskih sestara. U Sloveniji „bekstvo“ medicinskih sestara i tehničara nije posebno iznenađenje, naročito u pojasu oko Maribora koji je od austrijske granice udaljen oko 20 kilometara. Javna tajna su svakodnevne migracije svih profila slovenačke radne snage na drugu stranu međe, u okolinu Graca gde su uslovi rada bolji, a plate daleko veće. U austrijskim bolnicama i još posebno staračkim domovima završio je dobar deo slovenačkih radnika „zdravstvene nege“ koji su nestali ispod radara ministra zdravlja Danijela Bešića Loredana. I sve to u trenutku kada se država prema podacima Eurostata suočava sa nedostatkom čak 800 lekara opšte prakse.
Nije problem samo u lošem državnom planiranju i nedostatku kadrova, o čemu svedoči i primer nekadašnje medicinske sestre koja je posle sedam godina rada u zdravstvu odlučila da okrene list jer je „bolje uslove našla u trgovini“. Tamo nema pritiska nadređenih, iščezao je i „sindrom izgorelosti“ jer nema ni „bolesnika među kojima je sve više staraca koji su sve zahtevniji“, što, kaže, opterećuje zdravstvene radnike. „Stanovništvo je već naviklo da smo u ’ratnom stanju’“, tvrdi Vladimir Prebelič, gradonačelnik Kočevja, varošice koja u malom odražava svu bedu EU zdravstva. „Blago rečeno, mi moramo međusobno da se pobijemo ko će kojeg lekara dobiti“, slikovito opisuje stanje na polju brige za javno zdravlje tamošnji gradonačelnik, komentarišući žalosne slike iz Ljubljane gde su tzv. neopredeljeni pacijenti (orvelovski termin za one koji nemaju lekara), većinom starci ogrnuti ćebencem i s termosom u rukama početkom januara „rezervisali mesto u redu“ kako bi čekali celu noć ispred zdravstvenog doma koji je imao sreću da zaposli čak dve nove lekarke. Kao i u drugim delovima Slovenije, i u Kočevju dobar deo meštana već više od pet godina nema svog lekara uprkos činjenici da državi svi moraju da izmire sve dažbine i doprinose koji se tiču zdravstvenog osiguranja. Otuda se rodila i ideja za tužbu „neopredeljenih“ protiv države, ne samo zato što naplaćuje uslugu koju nije sposobna da obezbedi nego i jer je svima dostupan zdravstveni sistem zapisan čak i u ustavu države.
„Trenutno se bije strašna bitka za određene profile lekara“, kaže direktor Zdravstvenog doma Kočevje, rezigniran jer čak ni za decu nije obezbeđena adekvatna briga, pa za pedijatre mora da moljaka i „pozajmljuje“ od drugih domova zdravlja. Druge opcije nema, jer „danas stalnog pedijatra možeš samo da ukradeš nekom drugom“, obaška što je bilo noći kada ni za tri puta veću apanažu nije bilo moguće obezbediti dežurnog lekara. Za Sloveniju i mnoge druge države, pridružene EU posle prvog većeg talasa proširenja 2004. godine, jedna od nekada opevanih prednosti EU u vidu „slobodnog protoka radne snage“, pokazala se pogubnom jer je „protok“ bio uglavnom jednosmeran – prema severozapadu kontinenta. Ali da ni na Zapadu nije ništa bolje, otkrilo je novogodišnje obraćanje francuskog predsednika naciji.
„U Francuskoj trenutno 600.000 pacijenata sa hroničnim bolestima nema lekara“, sumirao je pesimističku stvarnost Emanuel Makron. Kao i mnoge druge evropske zemlje, i Francuska je suočena s nedostatkom medicinskog osoblja, posebno u ruralnim oblastima. Bolnice su na ivici snaga, stanovništvo stari, sve više lekara i medicinskih sestara odlazi u penziju, a sistem je preopterećen birokratijom. Zato su zdravstveni radnici u Francuskoj poslednjih nekoliko nedelja stupili u štrajk, tražeći bolje uslove rada. Na sastanku sa zdravstvenim radnicima izvan Pariza, Makron je priznao „ličnu i kolektivnu pregorelost, kao i osećanje gubitka smisla koji se ponekad javlja, osećaj da idemo iz jedne krize u drugu“, preneo je „Juronjuz“. Makron je obećao poboljšanje uslova rada u zdravstvu i angažovanje dodatnog osoblja za administrativne poslove, uz mračnu prognozu: „Situacija će se verovatno još više pogoršati, pre nego što postane bolja.“
Francuzima nije teško da naslute kakva ih budućnost čeka – na to ih podseća očajna slika iz komšiluka, s druge strane Lamanša. U Velikoj Britaniji bolesnici umiru čekajući na dolazak hitne pomoći više od 12 sati. Potresno je svedočenje Metjua Simpsona kome je supruga izdahnula na rukama: „Čekali smo 16 sati i 45 minuta da dođe hitna pomoć! Da su došli bar za šest sati, 100 posto sam siguran da bi preživela.“ Medicinska sestra Kej Stivenson, zaposlena u bolnici u Česterfildu, uprkos 18-godišnjem radnom iskustvu, kaže da sličnu situaciju u urgentnom centru još nije doživela. Fil Banfild je povodom slučaja gospođe Simpson u ime lekarskih udruženja kritikovao vlasti u Londonu i ocenio da je „broj ugroženih bolesnika – državna sramota“. U britanskom sistemu javnog zdravlja koje je nekada drugima služilo kao uzor, danas nedostaje preko 130.000 zaposlenih. Dugogodišnje rezanje troškova i štednja nauštrb zdravlja nacije doveli su do kolapsa sistema i besnih protesta na ulicama britanskih gradova o kojima mediji u EU mahom ne izveštavaju.
Isto su prošli i protesti u Španiji. Havijer Žuertes, lekar opšte prakse u Madridu, ističe da su zahtevi španskih lekara više nego razumni: „Tražimo da nam se omogući da prema ljudima postupamo dostojno. Za svakog pacijenta imamo manje od 10 minuta. Ne možemo da radimo kao mašine!“
Koliko je potonulo javno zdravstvo u državama Evropske unije, svedoči i podatak da su pedijatri primorani da poduče roditelje kako lekove za odrasle da prilagode za terapiju mališana. Razlog? Nestašica najvažnijih medikamenata za lečenje dece. U mnogim evropskim državama nisu više dostupni ni najvažniji antibiotici za bebe… Evropski mediji su preneli da nema sastojaka važnih za njihovu proizvodnju, u Evropi su ih nabavljali mahom iz Rusije i Kine.
Poskupljenja lekova i medicinskih pomagala a naročito odliv belih mantila nisu posledica samo „izgorelosti“ lekara zbog kovida 19, već i činjenice da je u nedostatku jeftinog ruskog gasa i nafte zbog ukrajinskog rata sve poskupelo ili postalo deficitarno pošto su presečeni i lanci nabavke. Sada se teško nabavljaju mnogi sastojci koji su nužni u hemijskoj industriji, pa njihove visoke cene pogađaju sve. Mnogi proizvođači hemikalija, na primer nemački BASF kao najveći takav koncern na evropskom tlu – već razmišljaju o selidbi proizvodnje u Ameriku jer su tamo i struja i gas nekoliko puta jeftiniji.
Presek stanja na nivou cele Evrope, uključujući i Veliku Britaniju, pokazuje poraznu sliku: evropsko zdravstvo je zbog nestašice zdravstvenog i pomoćnog osoblja – na kolenima.
U Hrvatskoj je alarmantno jer su poskupela pomagala za invalide i tako im postala nedostupna, čak i za decu. Ana Sršen, predsednica Udruge osoba sa amputacijom udova grada Zagreba i Zagrebačke županije ispričala je za HTV da već 10 godina bezuspešno traže od države da im obezbedi savremena pomagala, jer su „raspoloživa ispod nivoa ljudskog dostojanstva“. A sada je gore nego ikad – u Hrvatskoj je zbog poskupljenja i nestašice više od 200.000 invalida od 1. januara ostalo bez pomagala. Iščilele su i zalihe pojedinih proizvoda.
„I ona pomagala koja su najbolja među lošima više nisu dostupna osobama sa amputacijom, uključujući i decu“, upozorila je Sršenova i dodala da su Hrvatsku o pitanju snabdevanja medicinskim pomagalima prestigle Slovenija, Srbija i BiH. Predsednik Koalicije udruga u zdravstvu Ivica Belina ukazao je i na drastične razlike u brojevima: „Češka za proteze plaća do 50.000 evra, Slovenija 32.000 a Hrvatska samo 4.000 evra.“
Čini se da više ne važi izreka da „zdravlje nema cenu“, iako su radna nesposobnost i bolovanja za državu znatno skuplji. Ali to izgleda više nije slučaj ni u Nemačkoj, čak ni u najprestižnijim zdravstvenim institucijama poput bolnice „Čerite“ u Berlinu. „Izgubili smo mnogo dobrih stručnjaka koji su tako traumatizovani da su napustili univerzitetsku kliniku i javne bolnice, zato smo nedavno morali da zatvorimo nekoliko odeljenja, i odložimo neke operacije“, opisao je sumorno stanje za TV SLO dr Andrej Trampuž, poznati slovenački infektolog, zaposlen u čuvenoj berlinskoj bolnici.
SPORA REFORMA
Nadu da je spas na vidiku budi podatak da je vlada kancelara Olafa Šolca (slično kao francuska, slovenačka, britanska, španska…) nagovestila reformu sistema bolnica i javnog zdravstva. Novi slovenački premijer je čak lično preuzeo rukovođenje posebnog tela vlade zaduženog za reformu zdravstva. Ali to nije moguće koliko sutra. Možda ni za nekoliko godina. Ko preživi – pričaće. U međuvremenu, društvene mreže širom Evrope preplavilo je negodovanje ogorčenih Evropljana jer Evropska komisija donira novac evropskih poreskih obveznika za američki posrednički rat protiv Rusije u Ukrajini, dok za zdravstvo nikada nema dovoljno para… „Ako javno zdravstvo zaista osnaže tako da odlični doktori više neće odlaziti u privatni sektor, javni sistem će postati atraktivniji i bićemo sposobni da bolesnicima ponudimo najbolju uslugu. To bi bio jedan od najvećih uspeha Nemačke na medicinskom području“, uveren je dr Trampuž.
Ne treba prenebregnuti ni činjenicu da broj zaposlenih u zdravstvu svuda dramatično opada, dok broj bolesnika ostaje isti ili se povećava. Na to ukazuje i Belgijanac Pol de Riv, generalni sekretar Evropskog saveza medicinskih sestara (EFN): „Medicinskim sestrama u Velikoj Britaniji su, na primer, smanjene plate za 25 odsto. Ujedno je 2009. i 2010. godine pored plata smanjen i broj zaposlenih u javnom zdravstvenom sistemu. Trideset odsto medicinskih sestara napustilo je profesiju. Nema sumnje da su pred krahom zdravstveni sistemi i u Evropskoj uniji, počevši od Belgije, preko Francuske do Slovačke, Slovenije i u drugim državama. Naprosto – na tržištu rada nema medicinskih sestara.“ De Riv u ime EFN podseća da i na drugim poljima nije ništa bolje: „Radi se o lekarima, medicinskim sestrama i babicama koji su na prvim linijama fronta. Evropska komisija bi morala da da svakoj članici Unije po 20 odsto sredstava iz Fonda za oporavak i otpornost za potrebe medicinskog osoblja.“
Po ocenama organizacije OECD, države bi trebalo da polovinu svih investicija u zdravstvo namene za poboljšanje stanja, naročito prilikom nagrađivanja u cilju opstanka zaposlenih u javnom sistemu. U suprotnom, zahvaljujući sadašnjem trendu, OECD ocenjuje da će do 2050. godine u celom svetu nedostajati čak 15 miliona zdravstvenih radnika. Što najavljuje brutalno srozavanje standarda i zimu zdravstvenih usluga za sve.
