Podsjećamo čitaoce Žurnala na posljednju novogodišnju besjedu blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija izrečenu 13/14. januara 2020. godine, u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici
Mir Božiji, Hristos se rodi!
Blagoslovena Nova godina dobrote Gospodnje!
Pozdravljajući se, braćo, ovim čudesnim pozdravom, isto je kao da kažemo: čovjek se rodi! Pravi i istinski, vječni čovjek se rodi! Rođenjem Hrista Bogočovjeka, čovjek od smrtnoga bića postaje besmrtno biće, bogočovječansko biće. Tjelesno rođenje od majke predstavlja rođenje za smrt. Hristovo rođenje od Bogomajke priziva svako srce majke da postane srce Bogomajke, po pjesniku, kako bi svako novorođenče rođenjem ”vodom i Svetim Duhom” – tajnom krštenja, zadobilo dar bogočovječnosti, kvasac besmrtnosti i vječnog ljudskog dostojanstva. To je ono što daruje Crkva Božija kao Tijelo Hristovo, prizivajući svako ljudsko biće, sav ljudski rod u vječnu i neprolaznu zajednicu Oca i Sina i Duha Svetoga, Boga ljubavi. Jer, zemaljsko je za malena carstvo, a nebesko uvijek i dovijeka.
Kao svjedočanstvo svoje bogočovječanske ljubavi, Isus Hristos, savršeni Bog i savršeni Čovjek, ostavio nam je tajnu Svetog pričešća Tijelom i Krvlju, raspetog i vaskrslog tijela svog. Ima li veće i savršenije ljubavi od te i takve samožrtvene Hristove ljubavi, kojom nas Bogočovjek hrani i priziva?! Milioni ljudi iz svih zemaljskih naroda i pokoljenja postali su i postaju članovi te Zajednice i pričasnici te i takve Bogočovječanske ljubavi širom svijeta. Samo Gospod znade koliko je bilo za vječni život i ljubav opredjeljenih duša i na ovim našim prostorima, od velikog cara Konstantina, pa i prije njega, od kad je ovdje odjeknula Božanska riječ i blaga Hristova vijest. Opipljivi svjedoci ovog Božijeg naroda, Crkve Božije od pradrevnih vremena, jesu drevne krstionice, drevni hramovi, obnavljani i podizani do najnovijih vremena, pa i brojne njihove ruševine.
Sve je to podizao kršteni narod Božiji, u slavu Božiju, za svoje i svoje djece spasenje i preobraženje, prosvećenje vječnom svjetlošću Božijom. Svojatanje svetinja od bilo koje vlasti ili vlastodržaca, naročito onih obezboženih, sekularizovanih, jedno je od bezumlja i bezakonja naših dana. Naslednici bogoubica i bratoubica, za koje ne postoje ni Bog ni duša ni vječno ljudsko dostojanstvo, koji se klanjaju zlatnom zemaljskom teletu i praznom bogatstvu, obogotvoruju kulturu bez kulta (=bogosluženja) koji je rađa. Željeli bi, posebno u našoj Crnoj Gori, da svojim neljudskim zakonima, podvrgnu svete hramove svome vlastoljublju i častoljublju, otimajući ih od Crkve Božije koja ih je iznjedrila i koja ih rađa. Naročito hramove iz vremena krštene Crne Gore kralja Nikole, odričući se svega onoga suštinskog što je krasilo tadašnju Crnu Goru: njene vjere pravoslavne, Krsta časnoga, njenog hrišćanskog morala, vjernosti vječnom ljudskom dostojanstvu. Ovi moderni idolopoklonici i idoloslužitelji kliču svojoj državi da je vječna, lišavajući je pritom i uništavajući u njoj sve ono što je činilo i čini istinski vječnom.
Zato svakog razumnog čovjeka raduje ovdašnja molitvena i crkvena probuđenost, koja je najdivniji ukras i najčudesniji božićni badnjak i hram današnje Crne Gore. Probudila se u narodu vjera i vjernost Božijoj istini i pravdi, vjera i vjernost Svetog Vasilija Ostroškog, Svetog Petra Cetinjskog, Prepodobnog Stefana Piperskog i Svetog Petra Drugog. Utamničen u paganski mauzolej, Lovćenski Tajnovidac se, sa raspetog i oskrnavljenog Lovćena, raduje svom duhovno probuđenom narodu, s jedne strane, a s druge strane, ponavlja svoju potresnu jadikovku: ”Crni dane, a crna sudbino! / O kukavno srpstvo ugašeno, Zla nadživjeh tvoja svakolika, A s najgorim hoću da se borim!”. U nadi, međutim, da će biti izveden iz tamnice i vraćen u svoju obnovljenu zadužbinu posvećenu Svetom Petru Prvom, on se tim, takođe, priprema da ponovo zapjeva radosnu božićnu pjesmu na Lovćenu: ”Slavio sam Božić u Vitlejem, / Slavio ga u Atonsku Goru, / Slavio ga u Sveto Kijevo, / Al je ova slava odvojila / Sa prostotom i sa veselošću…”
Blagodareći patrijarsima Carigradskom i Jerusalimskom, Antiohijskom i Moskovskom, Mitropolitu ukrajinskom Onufriju i Mitropolitu Ilarionu Ruske Zagranične Crkve i svim predstavnicima vaseljenske Pravoslavne Crkve i svima ljudima dobre volje, na božićnim molitvama i podršci raspetoj Crkvi i narodu Crne Gore, i mi pjevamo ovu božićnu pjesmu Lovćenskog Tajnovidca i Proroka, kao i onu anđelsko-pastirsku iz Vitlejema: ”Slava Bogu na visini i na zemlji mir, među ljudima dobra volja.”
Sve vas i sve ljude na zemlji pozdravljamo pozdravom svespasonosne istine i vječnog bogočovječanskog ljudskog dostojanstva:
Vaistinu se Hristos rodi!
Izvor: Mitropolija
