Hajdemo do Vitlejema, dušo.
Vidiš li – noć je vedra!
I brat, i sestra, i zvijezda.
Svi su još tu.
Nebo uvijek daruje blizinu.
Zato nije dockan krenuti na put, dug!
Vidiš li – kestenje na ulici peku!
Kao mačke umiljati su na dlanu.
I prsti tvoji topli su i meki
Kao uzdarja, kao brodovi
Što obale sanjaju
Dok ptice i masline
Išečkuju dolazak
U sigurnom pristaništu.
Tamo, u Vitlejemu, u pećini,
U kući hljeba, u štali, u jaslama,
U očima jednog djeteta,
Oglednula se vaseljena, cijela,
Kao cijelac snijeg, nedirnut i neugažen
Našim očima.
Milorad Durutović
