Već u 17. vijeku dolazi do iscrpljivanja idejnosti i estetike srednjovekovne epohe, što u srpskoj kulturi vrhuni pobjedom Vukove jezičke reforme. Sekularni duh moderne Evrope, obilježen idejama francuskog prosvjetiteljstva, zahvata sve balkanske narode, unoseći diskontinuitet sa tradicijom (vizantijskog) srednjeg vijeka. No, taj diskontinuitet nije označavao potpuni prekid: 1782. godine, zahvaljujući Makariju Notarasu i Nikodimu Svetogorcu, u Veneciji je objavljen zbornik isihastičkih tekstova pod nazivom „Dobrotoljublje”, a koji će obnoviti interesovanje za mističku tradiciju hrišćanskog Istoka.

U okvirima srpske kulture oživljavanje i reaktuelizacija srednjovjekovlja odigravali su se različitim putevima, a primjetni su već početkom 20. vijeka u djelima takvih autora kakvi su Jovan Dučić, Milan Rakić, Stanislav Vinaver, Milutin Bojić, Momčilo Nastasijević, i drugi.
Uprkos modernističkom talasu, koji je donio dodatni zov sekularizma u čovjekovu duhovnu situaciju, ispostavilo se da je ocjena po kojoj je naša srednjovjekovna književnost tek „bolesna crkvena romantika” (Skerlić) neopravdana te da u srpskoj književnosti srednjeg vijeka postoje zasadi koji će svoje izdanke naći čak i u ateističkoj Jugoslaviji druge polovine 20. veka.
Jer, upravo se tada, potpuno neočekivano, javlja jedna generacija pisaca, pjesnika i duhovnih djelatnika koji se okreću svetogorskim i uopšte srednjovjekovnim korjenima srpske kulture. U djelima autora kao što su Vasko Popa, Ivan V. Lalić, Miodrag Pavlović, i mnogi drugi, toposi srednjovjekovne književnosti posmatraju se kao neodvojivi dio srpske tradicije, a okretanje Svetom Savi, Hilandaru, Vizantiji i srpskom srednjem vijeku postaje sve češći izvor pjesničkog nadahnuća.
U pjesničkom iskustvu tog perioda prepliću se činjenice sekularnog i činjenice religijskog iskustva, a na eliotovskom tragu dolazi do svojevrsne reakutelizacije tradicije. Sveta Gora se ne priziva tek kao kulturno-istorijski simbol, već kao živa duhovnost sa kojom možemo stupiti u dijalog i iz koje možemo učiti.
Prevodom „Dobrotoljublja” na engleski jezik, a čije je izdanje omogućeno upravo angažmanom T. S. Eliota, svetogorska duhovnost postaje dostupna i zapadnom svijetu. Džon Selindžer piše knjigu „Freni i Zui”, u kojoj se diskutuje o upražnjavanju Isusove molitve, dok Džon Tavener sa islandskom pevačicom Bjork snima pjesmu koja predstavlja inkantaciju Isusovog imena.
Sve nam to dopušta da epohu o kojoj je reč označimo terminom „novo srednjovjekovlje” (Berđajev), a pod kojim se podrzumeva razdoblje kada se završava kretanje od Boga i počinje kretanje ka Bogu.
Srpska kultura je, drugim riječima, reaktuelizujući svoje srednjovjekovne topose pratila globalne tokove, ali ne kao kultura oponašanja, već u prvom redu kao kultura primjenjivanja, to jest stvaralačkog uobličavanja.
Učestvuju: prof. dr Mikonja Knežević, prof. dr Milo Lompar, mr Milorad Durutović, dr Marko Radulović, prof. dr Vladeta Janković.
Izvor: RTS Aktuelnosti – Zvanični kanal
