U toku svog tridesetpetogodišnjeg arhipastirskog rada, mitropolit Mitrofan se susretao i sa nizom raznih pitanja i problema. Jedan od zanimljivih primera njegovog očinskog staranja je odgovor na molbu upravnika gradnje mosta preko reke Zete u Danilovgradu, Filipa Petrovića da vladika razreši odn. odobri da tri hiljade radnika može i na Krstovdan (14. septembar) raditi. Mitrofan je otpisao: „Sjutrašnji praznik velik je, ali je veliko i po zemlju korisno započeto djelo; zato s blagoslovom Božjim neka rade! Vas i Vaše preduzeće Bog blagoslovio!“ Koliko je budno pazio na duhovno stanje sveštenstva i njegovu disciplinu u izvršavanju parohijskih obaveza, toliko je mitropolit Mitrofan pazio i na duhovno i moralno stanje naroda. Primer tome je i njegova veoma oštra reakcija na prvi deo pripovetke „Kopile – priča iz naroda, napisao Nikac od Rovina“, koji je objavljena u „Glasu Crnogorca“ krajem 1885. U zvaničnom aktu, upućenom uredniku lista, Lazi Kostiću, naveo je da „pisac je svoju priču odjenuo izrazima koji vrijeđaju religiozne osjećaje u narodu. Pošto se ’Glas Crnogorca’ kao jedini politički i književni list u ove krajeve naše zemlje po većoj časti, među našim narodom čita; po tome imalo bi se nastojati da u ’Glas Crnogorca’ ne može mjesta imati ništa što bi našemu narodu služilo na sablazan!
“ Mitrofan je protest završio rečima: „Pretpostavljajući da su podobne priče po naš narod više od štete nego od koristi; zato iz pogleda na ovo, čast imam preporučiti vam, gospodine uredniče, da u buduće ne dopuštate da u cijenjeni list ’Glas Crnogorca’ mjesta dobiju priče koje vrijeđaju religiozni osjećaj u narodu“. Još istoga dana kada je uputio protest, Mitropolit je dobio zvanični odgovor i izvinjenje urednika L. Kostića, sa obećanjem da se takvi propusti više neće ponavljati.
Navedena Mitrofanova intervencija ima u toliko veću snagu jer je pokazala da je nepristrasan i nepokolebljiv kad su u pitanju moralni zakoni koji su univerzalne vrednosti, sa jedne strane a sa druge, već prve godine svoje arhijerejske službe pokazao je snagu karaktera koja je potvrdila da je zlatnu Obilića medalju, dobijenu u Morači, na pravo zaslužio. Ovaj slučaj ima dodatnu težinu i u činjenici da je autor inkriminisanog spisa, Lazo Tomanović, bio lični prijatelj Mitrofanov. Na akt paroha brčeoskog, kojim traži odobrenje da se u unutrašnjosti crkve postavi spomen-ploča o većem prilogu jednog parohijanina, koju je spremila njegova porodica, Mitropolit je odgovorio negativno. Na ovakav odgovor uputile su ga najpre, Hristove reči o udovičinoj lepti a potom i svest da su svi darovi pred Bogom jednaki „samo ako se iz čistog srca daje“. Radi pouke porodici, Mitropolit je još naveo da će se ime njihovog srodnika redovno pominjati na bogosluženjima sa imenima ostalih dobrotvora. Ovaj Mitrofanov akt, dobro promišljen i utemeljen kako na teološkim tako i na socijalnim razlozima bio je dragocen za svoje vreme jer je u korenu prekinuo jednu opasnu pojavu koja je, vremenom, mogla biti razlogom velike smutnje i nemira, ako se imaju u vidu sujeta i častoljublje.
Poslanice i okružnice
U toku svoje arhijerejske službe mitropolit Mitrofan je svoj punoći Mitropolije sveštenstvu, monaštvu i narodu uputio veći broj poslanica. Istovremeno, on je svake godine slao po nekoliko raspisa i okružnica posebno sveštenstvu i monaštvu. Tako je 14. februara 1887, po već utvrđenom običaju, pred početak Časnog posta, Mitrofan objavio poslanicu narodu pod naslovom „Mitropolit Mitrofan pozivlje svoju duhovnu pastvu, da se vlada po zapovjestima Božjima preporučujući joj da čuva svete velike i častne posti“. Kroz Mitropolitove reči i upozorenja odražavalo se slabo duhovno stanje naroda u odnosu na držanje posta. Zato je on bio prinuđen da kaže: „Dani častnoga i velikoga posta u koje stupamo, daju nam zgodnu priliku, da pokažemo našu vjernost u ispunjavanju zapovjedi Božjih, da djelom zasvjedočimo našu toplu odanost sv. našoj Crkvi u bogougodnome postu, svesrdnoj molitvi, u pobožnome vladanju, iskrenome pokajanju za učinjene grijehove naše. Boga proslavljati i po njegovima se zapovjedima vladati, svagda smo dužni, ali u danima sv. velikog posta dužni smo osobito raditi samo ono, što se odnosi na proslavu svetoga imena Gospodnjega. Ovo su dužnosti koje nam sv. Crkva propisuje u svete i častne posti.
Zapovjed ova crkvena prostire se na sve vjerne sinove njene. Ali na žalost, primjetiti se mora da neki broj vjernih, pod nekim izgovorom zanemaruje ovu sv. hrišćansku Bogom ustanovljenu zapovjed o postu! Koliko oni ovijem prestupaju, ostavlja se njima samima, da metnu ruku na srce, pa da kažu: postupaju li pravo pred Bogom i sudijom svoje savjesti!
Ljudi prostiji i neznaveni, kad vide drugoga od sebe višega i naučenijega, da naruši koju i od manjih zapovjedi i ustanova crkvenih, oni po svome slabomoćju i neznanju tijem primjerom povode se, te često narušavaju i druge veće zapovjedi hrišćanske. Sv. apostol Pavle uči nas, da ništa ne činimo čim bi brata svoga sablaznili i spotakli u vjeri. Po ovome budimo, braćo, oprezni, nemojmo dati povoda padu bližnjega našega, čijega radi spasenja Hristos je na krstu umro!“ Poslanica pred početak Časnoga posta 1888. svojim sadržajem se odvaja od prethodnih jer je u njoj pokazano izuzetno rasuđivanje u pogledu staranja o duhovnim ali i telesnim potrebama naroda. Prethodna, 1887. godina, bila je nerodna zbog nezapamćene suše koja je uništila gotovo sve useve i letinu. Radi velike gladi koja je zbog toga zavladala 1887. i produžila se tokom 1888, mitropolit Mitrofan je u poslanici objavio i ove reči:
„Božanstveni učitelj, Gospod naš Isus Hristos preko svetijeh Apostola svojijeh predao je svetoj Crkvi vlast, koju ona hrani i prijemstveno predaje je svojima sveštenoslužiteljima Arhijerejima, da njom ovlašćeni prema okolnostima mogu vezati i riješiti grijehove ljucke. Ta zapovijed Gospodnja sastoji se u ovima riječima: ’I ježe ašče svjažeši na zemlji, budet svjazano na nebesjeh; i ježe ašče razrješiši na zemlji budet razješeno na nebesjeh’ (Mat. 16, 19). Po tome, ljubazni hristijani, oslonjen na više izloženu zapovjed Gospodnju, a s pogledom na vrlo teške okolnosti u kojima nas je ova neplodna godina postavila, datom nam Arhijerejskom vlašću svima onima članovima naše Bogospasajeme pastve, koji budu neophodimom hranom oskudni, dajemo Arhijerejski blagoslov i razrješenje, da takvi, u ove svete Časne posti ove godine, po potrebi mogu mrsiti bijelijem mrsom, ribom, a po krajnjoj nuždi i mesom.
No, da se ne bi kogod nibud o ovome zakonitome razriješenju nehotično ogriješio, naređuje se: svaki onaj, koji je prinuđen bio ove posti mrsiti, neka prethodno svoje stanje prikaže nadležnome svešteniku, kao svome duhovnom pastiru. A prema više izloženoj potrebi sveštenicima naše Bogomčuvane Eparhije, daje se ovijem blagoslov, da naše Arhijerejsko razriješenje udijele svima onima porodicama, koje ga budu prema nuždi potrebovale. Blagočestivi hristijani! Iz ovakvoga snishoditelnoga primjera svete Crkve, obšte Majke naše, uvjerićete se, koliko je blaga materinska njena briga i nama vjernim sinovima njezinim. Ona vas je ovom vlašću, preko svojijeh sveštenoslužitelja, vazda pozivala, da čuvate i hranite njom ustanovljene svete posti; a danas prema potrebi u kojoj se nalaze njena duhovna čeda, daje im svoju materinsku dozvolu i razrješenje!“
Odeljenje narodne privrede Ministarstva unutrašnjih poslova dostavilo je mitropolitu Mitrofanu raspis od 4. jula 1912. o korisnosti osnivanja zemljoradničkih zadruga, sa molbom da i Mitropolija sa svoje strane preporuči sveštenstvu i narodu osnivanje tih opštekorisnih ustanova radi unapređenja ekonomskog i privrednog stanja naroda. Mitropolit se odazvao toj molbi i uputio raspis sveštenstvu i narodu u kome je naveo:
„Gdje god ima valjanih ljudi, a među njima nekolicina zauzimljivih i na radu istrajnih, to u svakom tom mjestu ima danas i zemljoradnička zadruga, a ako je već nema to bi se imala osnovati. Gdje ima takvih savjesnih ljudi, u tim se mjestima ljudi skupljaju u družine, da bi tako složno i zajednički lakše savladali materijalne teškoće. Kako se ono kod nas kaže: ’Dogovor kuću gradi’. Pa tako je i u zadrugi i svaki od nas osjeća radost kad čuje, kako se po raznim mjestima naše domovine osnivaju zemljoradničke zadruge. To je znak sloge i ljubavi, prosvijećenosti i narodnog blagostanja. Kad sve to znamo, onda prionimo na posao, koji spasava našeg zemljoradnika. Svojski prionimo sa znanjem, sa dobrim savjetima, a najviše sa dobrim primjerom i budimo pokretači za osnivanje zemljoradničkih zadruga u onim mjestima u kojima već ne postoje. Time ćemo pomoći zemljoradniku i olakšati mu u njegovom teškom i mučnom, a u isto vrijeme i blagoslovenom poslu. Time ćemo ispuniti našu dužnost i pomoći opštem blagu i osnažiti njegovu materijalnu stranu. Najpozvaniji u masi naroda za osnivanje zemljoradničkih zadruga jesu sveštenici i učitelji, i njima se obraćamo i toplo preporučujemo, da svojim radom, svojom svjesnošću i znanjem prednjače, zauzmu se svojski na osnivanju zemljoradničkih zadruga i pomognu u tom pohvalnom preduzeću“. Važno je napomenuti da je već nekoliko godina pre ovog raspisa, počelo formiranje zemljoradničkih zadruga i da je od samoga početka u njima bilo zastupljeno i sveštenstvo.
Dr Pavle Kondić
Izvor: Mitropolija
