U pravoslavlju zaista jeste dobrovoljna žrtva najviša potvrda Ličnosti. Ako ostavimo po strani sam teološki koncept Ličnosti, možemo ostati na pojmu „žrtve”. U pravoslavlju je, dakle, riječ o dobrovoljnosti, o svjesnoj i osmiljšenoj odluci da se učini neki podvig zarad ispunjenja višeg duhovnog ili životnog cilja.
Pitanje autentične ličnosti jeste pojam koji nikada neće približiti psihologiju religiji. Psihologija može terapeutski da toleriše, ali ne može da uvaži da duša njeguje razum, da srce održava moždano zdravlje. Nije dakle obratno.
Kada se razori duhovni potencijal bića tada nužno dolazi do rasapa ličnosti, do dezintegracije ličnosti, i to zaista na način kako to objašnjava psihologija. Ali raskorak između psihologije i religije dolazi i u pogledu razumijevanja uzroka i u pogledu razumijevanja posljedice. Ali to ne znači da se u mnogim važnim poljima duhovnosti i mentalnog zdravlja psihologija i religija ne dodiruju.
Poštujući izuzetno domete savremene psihoterapije, ipak, apsolutnu prednost dajem pravoslavlju kada je u pitanju koncept autentične ličnosti. Ako bih ostao samo na nivou operativnih pojmova mogao bih ponešto pojasniti.
Koliko znam nijesu normativni, ali jesu u praksi upotrebljavani pojmovi kakvi su: „Isusov kompleks”, „hrišćanski narcizam” ili „kompleks velikomučenice”. No ovi pojmovi dvostruko su pogrešni. Koliko pokazuju suštinsko nerazumijevanje pojmova „žrtva”, „mučeništvo”, „spasiteljstvo” u hrišćanskom smislu riječi, toliko pogrešno referišu na probleme ljudske psihe koji se imaju u vidu primjenom ovih kvalifikativa.
Primjera radi, u pravoslavlju zaista jeste dobrovoljna žrtva najviša potvrda Ličnosti. Ako ostavimo po strani sam teološki koncept Ličnosti, možemo ostati na pojmu „žrtve”. U pravoslavlju je, dakle, riječ o dobrovoljnosti, o svjesnoj i osmiljšenoj odluci da se učini neki podvig zarad ispunjenja višeg duhovnog ili životnog cilja. Ako pronađemo semantički ekvivalent pojmu „žrtva” onda je to „podvig”, što opet može biti slično, i samo slično, onom „hibrisu”, prekoračenju mjere, u antičkim tragedijama, čiju uzvišenost pak niko ne spori. Podvig je čin srca a ne uma, što ne znači da se podvižnik rukovodi silom iracionalnosti, već silom ljubavi, duhovne osviješćenosti.
Usmjeriti pitanje koncepta patološke žrtva ka iskustvu hrišćanskog života potvrđuje nerazumijevanje psihološkog problema, jer se problem može evidentirati i u drugim religijskim ili kulturnim modelima življenja. Stoga je sasvim primjerenije o problemima govoriti u pojmovima Karpmanovog „dramskog trougla” (žrtva, dželat, spasitelj). Ili umjesto izraza „kompleks velikomučenice” koristiti pojam „komunalni narcis”. Time se usmjeravao pažnja na suštinu tog problema, na uzrok i posljedice poremećene ličnosti.
Pojmovna preciznost uvijek donosi veću fleksibilnost u rješavanju problema. Stoga dobar psihoterapeut vrijedi koliko i dobar duhovnik, pri čemu kvalifikativ „dobar” valja tretirati i u pogledu stručnosti, i u pogledu dobrodušnosti. Dobar sveštenik ne srdi se na čovjekovu grešnost ali odbacuje grijeh. Dobar terapeut ne svodi klijenta/pacijenta na dijagnozu, već liječi bolest.
Milorad Durutović
