Kamo sreće da je prva Milova kolumna stigla prije tri decenije. Možda bi ga ponijelo literarno uzbuđenje, te ne bismo danas sumirali propast crnogorske privrede, već sabrana djela Mila Đukanovića u desetak tomova. Bila bi, možda, danas manja šteta u Crnoj Gori
Vojvoda Marko Miljanov naučio je pisati tek u 50. godini, ali je onu suštinsku duhovnu, čojsku i junačku pismenost stekao na samom rođenju. Bog ga je darivao da prvo mačem stiče ugled, a potom da perom posvjedoči mudrost, da ostavi nekoliko proznih djela.
I više od toga, da sačini „Primjere čojstva i junaštva“, što je morala biti zavjetna knjiga svim Crnogorcima. No, nije se dalo, nekad vražje sile u čovjeku pomute i dušu i razum. Nijesu, naime, vojvodu Marka Miljanova mogli da istrpe gospodari Crne Gore, ni oni stari, ni ovi novi. Opasno je za svaku vlast staviti etiku, čojstvo i junaštvo ispred politike. Ono što je i starim i novim gospodarima najviše smetalo jeste i Miljanova prevelika odanost Srpstvu, no to je druga tema. Htio sam da primijetim nešto drugo.
Dobro je! Potonji gospodar Crne Gore, Milo Đukanović, počeo je da piše. Prvi autorski tekst, upravo, kolumnu sročio je u 60. godini. Nije slavno prošao, ali drevna je mantra da se prvi mačići u vodu bacaju. Njegovo okretanje ka slovesnosti mnogi su u samo 24 časa „pozdravili“ kritikama stila, spisateljskog dara i političkog nauma. Arsenal prigovora zaista jeste ogroman i opravdan, ali samo iz perspektive tehnike, vještine, intencije.
Ali, ali, ali… Nije to dobro činiti, bilo bi bolje Đukanovića ohrabrivati i podsticati da se bavi spisateljstvom, svejedno koje vrste. Ko se lati slova uvijek ima šansu da se popravlja.
Kamo sreće da je prva Milova kolumna stigla prije tri decenije. Možda bi ga ponijelo literarno uzbuđenje, te ne bismo danas sumirali propast crnogorske privrede, već možda sabrana djela Mila Đukanovića u desetak tomova. Bila bi, možda, danas manja šteta u Crnoj Gori!
Milovan Urvan
