Da li je Milo Đukanović vidio da i starlete danas pišu kolumne, pa je i on odlučio da se oproba u toj ulozi, ostaće dilema.
Kako se jedan političar koji je zagazio u šezdesetu godinu života, a da je pri tome trideset godina vladao, naprasno odlučio na formu autorskog teksta, nije mnogo ni bitno. Ne vjerujem da bilo koga to zanima. Vidim da se u javnosti, na internet portalima i na mrežama, njegovim tekstom dobacuju kao kakvom izrabljenom loptom, koju na kraju niko neće zadržati.
Oko pitanja ‒ da li je ovo on pisao, nema dileme. Jeste. Vidi se. Stil je škrt. Hladan, kao estetika socijalističke arhitekture, samo bez zelenila u blizini. Nema ga. Ili presušilo ili spaljeno. I za razliku od čvrste socijalističke zgrade, Milov tekst izgleda kao politička ruševina, koja može poslužiti kao tek neko… privremeno utočište ili prolazna stanica za one politički zalutale. Svima ostalima poslužio je kao kratkotrajna dnevna zanimacija.
Za izneseni sadržaj, autorski tekst mu zaista nije bio potreban. Sve je to već mnogo, a da budemo objektivni ‒ i previše puta ponovio. Podgorička skupština, devedesete, Beogradski sporazum, referendum, Liberalni savez, srpske stranke… Opet tako, opet o tome, tako ponovo i tako uvijek.
Očigledno izgubljen u lavirintima prošlostima, Đukanović luta. Ili… prosto sebe javno podsjeća na vremena kada je bio bitan i kada je postizao izborne pobjede. I to je legitimno ali je prikladno kada se čini sa pozicije hroničara ili pisca, ne uzurpatora funkcije predsjednika države. A kada političar više zvuči kao pisac sopstvenih memoara nego kao prezenter ekonomskog programa, tumač političkih zbivanja, vjesnik vizija i lider pokreta, onda se, žargonski kaže, da je prevaziđen.
Da je sakupio makar mrvice političkog dostojanstva, ako mu je barem u mrvicama ostalo, predsjednik DPS-a ne bi ponudio na čitanje ponovljeno huljenje na političke protivnike, podsjetio na svoju mržnju prema Crkvi i ljutnju na svoje pristalice. I kao takav, oodgojen, mrzovoljan i ljut, nije propustio da opet jadikuje zbog izbornih poraza.
Pa, evo… sve i da njegovu vladavinu i sistem koji je ostao iza njega, nisu obilježili skandali u vezi korupcije i kriminala, masovne kontroverze i raznovrsne afere, što su mu konstatovale i međunarodne adrese, sve i da je više dao nego što je uzeo, nije li neprilično i jadno, poslije trideset godina vlasti, žaliti se što opet nije pobijedio?
Ipak, time ovaj političar, pokazuje svoje suštinsko nepovjerenje u Crnu Goru, jer da isto postoji, barem u tragovima, ne bi smatrao da jedino on može da vodi ovu državu. Kritiku je uputio i svojim pristalicama, zbog, kako je kazao, jadikovanja. To je već cinizam. Otvoreni cinizam. Prvo ih je „zapalio” a onda ih pita „zašto gorite?”.
Nazivanje ugovora između Crkve i Države „zločinom”, iako prethodno kaže da je to samo „tehnički čin” (?), nazivanje svih, njemu neodgovarajućih, „izdajnicima”, „kvislinzima”… „Bezočni”, „prevarni”, „slomivrat”, „divlja”… Ima li ikoga, normalnog, ko želi, da na funkciju predsjednika države, bude političar, koji se služi ovakvim rečnikom u dijalogu sa javnošću? Nije ostao kratak ni svojima. Kritike koje dolaze iz njegovih redova nazvao je „dokonim trućanjem”. Tu je možda jedino i bio u pravu ali je istina, da ni njegov tekst, po stilu i sadržini, nije pošao dalje od toga.
Piše: Luka Radonjić
Izvor: Fejsbuk
