Kada je već kod mene ovaj Predsjednikov prvjenac izazvao toliko slika, onda mogu zamisliti kakva je užurbica u glavama sasvim načitanog ali učmalog književnog svijeta
A izgledalo je jutros da je pred nama jedan sasvim običan avgustovski dan. Noćas je, međutim, neka neodlučna kišica možda i slutila drugačije svitanje, ali ko bi se bavio meteo slutnjama u sred nepodnošljive sparine, zapisao je lider Ujedinjene Crne Gore, Goran Danilović, reagujući na autorski tekst predsjednika Demokratske partije socijalista Mila Đukanovića.
Status sa njegovog FB naloga prenosimo u cjelini:
Naš predsjednik države M. Đukanović zagrmio je tako danas, iznenada, svojom stvaralačkom kolumnom i stavom o sudbonosnom trenutku. Nakom što sam se u prvi mah iznenadio u ime svih pasioniranih čitalaca dnevnog, političkog skribovanja, ugrizao sam se za jezik, pogledao u nešto odlučnije nebo od sinoćnjeg i zahvalio; Dobro je, predsjednik je počeo da piše!
Nije sad važno koliko je to pisanje jasno, istinito, koncizno, potresno, pravdajuće ili podmuklo, važno je da je počeo. A svaki početak koji stigne na kraju obećava nešto od postmodernizma. Nisam ljubitelj ali poštujem to kad su glava i rep u stalnom kovitlacu, pa gdje god dohvatiš otvori se neki novi Pavićevski svet.
I nije, dakle, sad važno koliko je materijalno nedostatan ambiciozni uredak našeg Predsjednika, nije presudno ni to što nepodnošljivo vonja na pamflet i manifest, važno je da je počeo da piše.
Sjetio sam se i onog, valjda Lenjinovog, „Korak naprijed, dva koraka nazad“, ali i Đilasovog disidentskog pisanja u Borbinim nastavcima kojima je sebi zapečatio partijsku i državničku sudbinu, ali i otvorio vrata disidentskog raja na Zapadu.
Ipak, pišem nepripremljen i iznuren noćašnjim mikro posledicama makro zagrijavanja, pa, možda, i ne hvatam dubinu ovog epsko-lirskog izleta koji na momente ima i nečega bulgakovljevskog. Zaista, čitajući, pred očima mi se vrzma onaj veliki crni mačak i ono kotrljanje glave, a sve smiješano u utrpano s onim Gogoljevim nosom koji se u trenutku odomaći i bude sasvim samostalna i uvažena ličnost.
Kada je već kod mene ovaj Predsjednikov prvjenac izazvao toliko slika, onda mogu zamisliti kakva je užurbica u glavama sasvim načitanog ali učmalog književnog svijeta. Dao bih što nemam da se oglase sa svojim impresijama poslednji dobitnici Trinaestojulske nagrade ili da nešto od bure osjećanja koja naviru kod pravih sladokusaca naslika Rajko Todorović Todor.
Ipak, važno je samo da je Predsjednik počeo da piše, a taj poriv, kontrolisano ili ne, natjeraće ga i da čita. Dakako, za one koji imaju stvaralačkog dara, za one koji dugo kriju svoju potrebu za pisanjem, čitanje svakog, pa i istorijskog štiva, biva gubljenje vremena.
U Predsjednikovom pisanju ima mnogo neuhvatljivog, majstorski sakrivenog, neke vrste nadograđenog haiku pjevanja, neke moneovske impresionističke vještine koja se u početku kritički ne razumije i odbacuje. To titranje i pokidanost linija, slutnja i treperenje između redova više su slikarska nego književna vještina.
Ipak, ni to nije najbitnije iako je inovativno.
Nekoliko orginalnih kovanica poput „trućanja“ i onih manje stvaralački uobličenih izmislica daje cijelom tekstu jednu posebnu notu – nešto što je u muzici radio Stravinski sluđujući Pariz i gospođicu Koko.
I zato, zbog generacija koje se odvikavaju od pisanja i čitaju samo na plaži, ali i zbog homerovske prepotentnosti i filozofske nedovršenosti predsokratovaca, zbog nadobudnosti Anaksagorinog uma ili Hajdegerovog brbljanja o jeziku, piši Predsjedniče, piši i ne odustaj jer nikad nije kasno.
Ima tu nečega čerčilovskog, a istovremeno i tagorovštine, ponečega od Vesne Zmijanac i Dare Bubamare, ali je, ipak, orginalnost, koja je svojstvena samo zakašnjelo otkrivenom daru.
Piši Predsjedniče, kad je već dao Bog i Srpski svet.
Piši jer je i Konstantina Simonova proslavila jedna pjesma.
Izvor: IN4S
