Da ste se kojim slučajem zatekli u okolini Plava u ljeto 1944. godine, da ste spletom okolnosti možda bili iz srpske porodice, pa još iz pravoslavne, teško da bi vas mogla zaobići nesrećna sudbina više stotina žitelja sela Velika kojima su životi oduzimani na najsvirepije zamislive načine. Oko sedam stotina stanovnika Velike, dominantno nejači i žena, stalo je u tragični red i podijelilo sudbinu sa svojim sunarodnicima iz Goržada, Zagrađa, Tmušića, Lješnika i ostalih spaljenih srpskih sela, a sve ih je, u krvavom piru istorije, sudbinski vezala handžar-neman otjelotvorena u liku zloglasnog petnjičkog gazije, Osmana Rastodera.
A opet, da ste se kojim slučajem zatekli u okolini Petnjice, 2022. godine, teško da bi vas mogli zaobići promotivni plakati sa istim ovim zlokobnim likom, i naslovom: Osman ef. Rastoder, oslobađanje od zaborava.
Naime, u prostorijama bošnjačkog KC „Sandžak”, bez pretjerane pompe i buke u javnosti, prikazan je revizionistički uradak sarajevskog režisera Avda Huseinovića o sandžačkom ubici, jednom od najuticajnijih vođa muslimanske milicije, saradnika SS i Handžar divizija, svirepog monstruima i krvnika lokalnog pravoslavnog življa.
Prepuna sala ispratila je dokumentarac o „zaštitniku muslimana” i „muslimanskom junaku” čiji su ljudi od povjerenja, Bilal i Delal Drešević, izvršili poharu Manastira Sopoćani, a sopoćansku igumaniju nakon strašnog mučenja nabili na kolac (a ovo je samo jedan od više stotina monstruoznih zločina koji su ostali iza SS brdske divizije „Skenderbeg” i muslimanske milicije, ljudi Osmana Rastodera ako se, uopšte, nakon svega što su počinili, i mogu nazvati ljudima).
Strašni niz likvidacija pravoslavaca iz Polimlja, doline koju je Rastoder po strategiji svojih mentora imao da pripoji kvislinškoj tzv. Velikoj Albaniji, donio mu je presudu ratnog zločinca od strane Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, a ubrzo je i sam ubijen pod nerazjašnjenim okolnostima.
Za razliku od preeksponiranih i predimenzioniranih mračnih epizoda iz srpske prošlosti koje su već decenijama nepresušni rezervoar za blaćenje i prokazivanje cijelog srpskog naroda, naroda koji je reflektorima bivšeg režima decenijama bio prezentovan kao balkanska babaroga i rušilački faktor, a ta se bespoštedna i surova doktrina primila i u susjednim zemljama, na sporne tačke istorije ostalih konfesija i narodnosti se i dalje, iz nekog razloga, mudro ćuti.
A kako su ponovo, pored toliko kampanjaške graje o važnosti suživota, inkluzije i tolerancije, izostali buka i bijes dežurnih zabrinutih „taster” i „tviter” intelektualaca, NVO adresa, zebljive javnosti i brižnih inostranih predstavništava, slučajevi poput ovog aktuelnog, petnjičkog, otvaraju prostor za sumnju: da li su, oni možda, nakon svega, i dobrodošli?
Uz nadu da će ovakvih epizoda u budućnosti biti sve manje i da ćemo, možda, u nekoj budućoj Crnoj Gori svi biti jednaki, NVO „Mi znamo ko smo” protestuje na prvom mjestu protiv aktuelne Vlade Crne Gore i odgovornih institucija. Pijetet prema žrtvama i prema porodicama ubijenih je naša zajednička dužnost.
Izvor: Mi znamo ko smo
