zanemariš i ono što je očigledno: da oni o sopstvenoj nacionalnoj istoriji ne znaju ništa, a isto je i sa svim drugim uzvišenim idejama koje navodno zastupaju. Odeš u toliku krajnost da grupu od nekoliko stotina hipnotisanih indvidua tretiraš onako kako oni sebe vide, kao da su stostruko brojniji; kao da si i sam hipnotisan, luđače.

Više puta sam čitao ili slušao intelektualne, obrazovane ljude kako o stranačkim ili nacionalnim rabotama govore iz konteksta naučnih disciplina, sociologije, psihologije, istorije, politikologije, ali ostajući uvijek nezadovoljan objašnjenjima. Najzad sam shvatio. Naučnik/intelektualac/analitičar robuje teorijama; slijepo vjeruje da metoda vodi do neke istine; vjeruje obrazovanju ali i ne i sopstvenim očima.
Pogledaš, recimo, skupinu neokomita, na trgu, raskrsnici, ma gdje ih služba dovela. Prvo zanemariš da ispred sebe vidiš hipnotisanu masu, lišenu svake autentičnosti.
Potom, zanemariš i ono što je očigledno: da oni o sopstvenoj nacionalnoj istoriji ne znaju ništa, a isto je i sa svim drugim uzvišenim idejama koje navodno zastupaju. Odeš u toliku krajnost da grupu od nekoliko stotina hipnotisanih indvidua tretiraš onako kako oni sebe vide, kao da su stostruko brojniji; kao da si i sam hipnotisan, luđače. Sve to, dakle, čovjek učevan ignoriše, nalazeći radije objašnjenja u svakovrsnim teorijama nacije, pa se zaključi da je u pitanju, recimo, „atipičan nacionalizam”.
Međutim, ako se vratiš uvidima čistog vida, onda shvatiš da tu nema nikakvog patriotizma, niti nacionalizma. E, tek tada, pametnjakoviću, shvatiš da ispred sebe imaš gomilu „graničara” ljudskog uma, gomilu ljudi koji su našli zajednički „visoki” paravan iza kojeg skrivaju samo dvije stvari: 1) puki materijalni interes koji ih okuplja oko uzvišene ideje, 2) demonstraciju stečenog mehanizma odbrane, kakav odlikuje ljude nesposobne da ličnim intelektualnim ili fizičkim radom stiču neku korist, platu i sl.
Ali nije tu kraj, pažljivije promisliš te vidiš da je to tipačan šablon građenja lažne slike o sebi. Tako to ide. Onaj što je lažan ima samo jednu opsesivnu potrebu: da dokaže drugima da je istinit. Ako izostane to divljenje i priznanje, uzvišeni Self se raspada a sa njim i uzvišena ideja (iza koje se lice i svi drugi benefiti „uzvišene” ideje skrivaju).
Milovan Urvan
