Odavno nijesam pročitao toliko pravnih apsurda i elementarnog nepoznavanja prava kao u kritičkom tekstu NVO ,,Akcija za ljudska prava“ na račun radne verzije Temeljnog ugovora između Države Crne Gore i Srpske pravoslavne Crkve. Počev od izjednačavanja države Vatikan sa Svetom stolicom, pa se tako u tom tekstu navodi: ,,…Temeljni ugovor Crne Gore i Svete stolice, tj.države Vatikan, ima karakter međunarodnog ugovora,…“, iako Sveta stolica i Vatikan nijesu isto, već se radi o dva potpuno zasebna subjekta međunarodnog prava, preko tvrdnje da bi zaključivanje ugovora u ovoj formi moglo da dovede do postupka ocjene njegove ustavnosti, iako se ne radi se o međunarodnom ugovoru kao pravnom poslu zaključenom između dva subjekta međunarodnog prava, budući da SPC nije subjekt međunarodnog prava, niti se stoga ugovor sa državom ratifikuje zakonom u kojem slučaju bi mogao biti predmet osporavanja pred Ustavnim sudom, već o odnosu isključivo obligaciono-pravne prirode, pa sve do kontradiktornosti kritike u vezi sa prethodno navedenim, pošto se s jedne strane pravilno navodi da taj ugovor nema međunarodni karakter i stoga ne ratifikuje zakonom, a s druge strane pogrešno navodi mogućnost njegove kontrole od strane Ustavnog suda, uz potpuno nerazumijevanje značenja ,,leks specialis“ navođenjem da se Temeljni ugovor mora kretati strogo u granicama postojećeg zakonskog okvira, iz čega bi proizilazilo da ,,leks specialis“ ne mora, što je netačno (proučiti pravnu literaturu o koliziji zakona i posljedicama).
U ovoj objavi bih mogao da obrazlažem razloge neosnovanosti pravne kritike za još sijaset drugih primjera na račun radne verzije Temeljnog ugovora, počev od prigovaranja nazivu ,,temeljni“, s obzirom da taj naziv nije zabranjen, a ni bitan, pa je tako mogao da bude nazvan i neimenovanim, ali mu se očigledno i kroz naziv želio dati poseban značaj, preko one da se u radnoj verziji pored nekanonske, koristi i kanonska terminologija
(kao argument se navodi to što je Crna Gora građanska, sekularna država, a gubi iz vida da je ugovor saglasna volja ugovornih strana i da stoga obije ugovorne strane učestvuju u sastavljanju teksta), pa do one kojom se prigovara ugovorom utvrđenoj obavezi države da izvrši uknjizbu imovine Mitropolije crnogorsko primorske i tri eparhije, u smislu da tako nešto nije trebalo da se ugovara s obzirom da je to pitanje već regulisano pravnim poretkom (i odredbe koje se tiču sticanja i prestanka prava svojine nijesu morale da postoje u ugovoru, jer i ta pitanja propisuje pravni poredak, pa se tome ne prigovara), pri čemu je očigledna namjera ugovornih strana bila da se jednom takvom ugovoru, naglašavanjem pojedinosti koje su već uređene pravnim poretkom, da dodatan značaj i tako posebno uvaže vjerske zajednice i religijska osjećanja građana.
Štoga se čini da je najveći broj primjedbi iznijet od strane navedene NVO nabacan po principu kritizerstva, odnosno prigovaranja po svaku cijenu, što nije u domenu ozbiljnih pravnika, već politike koju zagovara ta organizacija pod providnim plaštom zastite ljudskih prava.
Velibor Marković
Izvor: Fejsbuk
