Kao jedan od onih koji je u 2021. godini imao priliku da učestvuje u davanju predloga, kritika i sugestija u pogledu sadržine budućeg Temeljnog ugovora, koji treba da bude zaključen između Drzave Crne Gore i Srpske pravoslavne crkve, mogu da potvrdim da kako preambula, tako i normativni dio, odgovaraju onom koji su ugovorne strane u načelu prihvatile i usaglasile još u vrijeme trajanja Vlade Crne Gore, čiji je predsjednik bio gospodin Zdravko Krivokapic, a koji su ,,operacionalizovani“ od strane sadašnje Vlade Crne Gore na čelu sa predsjednikom Dritanom Abazovićem.
Ono što predstavlja moj skroman doprinos tadašnjoj i sadašnjoj konačnoj verziji tog ugovora je uočavanje i brisanje odredbe kojom je otuđenje imovine u vlasništvu Crkve trebalo biti uslovljeno saglasnošću Vlade Crne Gore, imajući u vidu da je raspolaganje jedno od tri osnovna svojinska ovlašćenja (,,ius abutendi“, ,,abusus“), pa bi takvo ograničenje bilo protivno i odredbi čl.58. Ustava Crne Gore kojom je propisano da se jemči pravo svojine i da niko ne može biti lišen ili ograničen tog prava, osim kada to zahtijeva javni interes, uz pravičnu naknadu.
To pitanje riješeno je ugrađivanjem u radnu verziju odredbe čl.11. st. 2., prema kojoj će se u slučajevima premještanja, iznošenja iz države ili otuđenja dobara koja predstavljaju kulturnu baštinu države, na kojima pravo svojine ima Crkva, primjenjivati odredbe zakona kojim se uređuje zaštita kulturnih dobara, pa će tako, u smislu tog zakona, u slučaju namjeravane prodaje država ima pravo preče kupovine.
Jedina moja sugestija koja nije prihvaćena od strane ugovarača je da se rješavanje pitanja restitucije pokretnih i nepokretnih crkvenih dobara vremenski oroči, tako sto će se odrediti krajnji rok do kada to pitanje treba biti riješeno donošenjem odgovarajućih propisa iz te oblasti, pa je tako odredbom čl.12.st. 2. radne verzije samo propisano da je to pitanje ,,potrebno regulisati u razumnom roku“, što sam smatrao i sada smatram neodređenim. Međutim, stav je Crkve da će se konstantnim podsjećanjem na ovu ugovornu odredbu u narednom periodu i putem djelovanja na institucije sistema, i to pitanje vremenom riješiti, te da je ovakva odrednica trenutni maksimum koji se mogao postići.
Izvor: Velibor Marković/Fejsbuk
