Niko iz mnogobrojnog okruženja nesposobnih i jalovih savjetnika, koje je bivši premijer imenovao, nije bio dovoljno mudar i hrabar da tu realnost „nacrta“ Krivokapiću i kaže mu: Ili zakoči s napadima na Abazovića i zaustavi taj put u provaliju, ili ću izaći iz tvog tima i obrušiti se na tvoju pogubnu politiku punom snagom.

Često smo imali priliku vidjeti, čuti ili čitati vatrene ili plamene, ali svakako „ogorčene pristalice DF-a“ kako, kao „nezadovoljne nevjeste“, fanatično klikću ili pišu: „E, oborićemo ovu Vladu Krivokapića svima na zlo, pa neka se vrati DPS“, sve s obrazloženjem: „Kada lideri DF-a nisu u Vladi“.
Kome su se oni svetili ili usmjeravali svoju osvetu, mržnju i bijes toga tipa, interesantno bi bilo znati ili pretpostaviti?
Da li, litijskom narodu Crne Gore, od kojeg će koliko sutra opet tražiti glasove, pa opet mu se svetiti, zabijati nož u leđa i bezumno zbrisati njegovu volju ukoliko „ne bude kako lideri DF žele“?!
Neobični tip „ekspertske Vlade“, koja je bila koncept GP URA, je dao ogromnu šansu uslovnim pobjednicima koji su je glatko prokockali zbog sujete i alavosti tzv. „partijskih lidera“, kojima je groš cijena.
Poslije svega viđenog, čudni koncept takve, „ekspertske Vlade“ je pokazao svoje dobre strane: otkrio nam je tamne i mračne strane svakog „lidera“ iz grupe uslovnih političkih pobjednika 30. avgusta ponaosob!
Na primjer, sada je jasno da „lideri DF“ nisu ni trebali biti u Vladi jer uopšte nemaju: strpljenja, balansa, mudrosti i odgovornosti prema uslovnoj pobjedi i ojađenim glasačima.
A većina građana je glasala koaliciju ZBCG zbog poruka upokojenog Mitropolita, a ne zato što su umišljeni „lideri“ te koalicije „pametni“.

Dakako, premijer Zdravko Krivokapić je imao mnogo mana, ali je i dosta dobrih stvari je uradio.
Mnogo više dobrih, da ga nova Vlada neće moći dostići niti u naznakama.
Što se mana Krivokapića tiče, one su poznate- političko neiskustvo i hiperegoizam koji je prouzrokovao: nedostatak balansa i osjećaja za realnost.
Krivokapić nije uspio napraviti jak tim, a imao je sijaset nepartijskih ljudi koji su bez ikakve naknade: poslaničkih plata, honorara i dotacija- neumorno tukli po režimu Đukanovića decenijama.
Krivokapić čak nije uspio, pa niti pokušao napraviti jak PR tim koji bi se propagandno, umjesto njega, borio sa „alama i vranama“ koje su se goropadile sa svih strana!
Umjesto toga, angažovao je članove svoje porodice što je bilo: nepraktično, neefektivno pa i neukusno jer miriše na nepotizam koji je javnost uvijek, kao pojava- bacao u jarost.
Krivokapić čitavo vrijeme nije shvatao da je Dritan Abazović premijer iz sjenke i vladar situacije koji ga može „gumicom izbrisati“.
Krivokapiću nije bilo jasno da je svo vrijeme bio uslovni premijer koji je mudrošću morao odigrati političku igru u okvirima iz kojih nije mogao izaći.

Ti okviri su mu unaprijed bili ocrtani i dovoljno široki- imao je sve osim sektora Vlade kojeg je preuzeo Abazović, po nalogu Zapada- gdje je Krivokapić bio samo fiktivni, nepostojeći premijer te važne zone.
Zato je Krivokapićevo insistiranje na smjeni Abazovića u vrijeme krize oko ustoličenja mitropolita Joanikija na Cetinju, bila njegova kobna greška, koje ni sada nije svjestan, što je zanimljivo.
Niko iz mnogobrojnog okruženja nesposobnih i jalovih savjetnika, koje je bivši premijer imenovao, nije bio dovoljno mudar i hrabar da tu realnost „nacrta“ Krivokapiću i kaže mu: Ili zakoči s napadima na Abazovića i zaustavi taj put u provaliju, ili ću izaći iz tvog tima i obrušiti se na tvoju pogubnu politiku punom snagom.
Znajući ove i druge mane Krivokapića, koje će biti predmetom nove- temeljitije analize, nameće se logično pitanje- da li je potrebno da se bivši premijer, bez spoznaje svojih manjih, krupnih i kobnih grešaka, uopšte više bavi politikom!?
Dakako, neophodno je, i javnost to želi- da se Spaić i Milatović politički angažuju kroz pretpostavljenu partiju „Evropa sad“, jer je ekonomija jedini pravi, krucijalni, životni interes naroda i države.
Ali, da li da se bivši premijer u nastavku bajke partijski angažuje, veliko je pitanje.
Za sada, sa bremenom nesnalaženja kojeg nosi iz premijerskog perioda, odgovor na to pitanje je jednoznačan- Ne!

Elem, poslije političkih strasti, bezumlja, ludila, ljuljanja i prijevremenog obaranja Vlade Krivokapića, može se izvesti još jedan krupan zaključak o drugim akterima.
Naime, politička sumanutost „lidera DF i SNP“ pokazala je da ti likovi imaju još manje političkog znanja, talenta i takta od bivšeg premijera Krivokapića, što je frapantno.
Jasno je da je Zdravko Krivokapić totalni amater koji je zalutao u politiku, međutim strašno je da: Mandić, Medojević, Knežević i Joković, iako su par decenija na političkoj sceni, baš ništa o politici ne znaju.
Srušiti Vladu jer u njoj nisu, jer ona sluša ambasade Kvinte i Drugu familiju a dovesti na vlast sadašnju Vladu u kojoj opet nisu ali u kojoj je sada šovinistički SDP, još moćniji uticaj Prve i Druge familije i koju Zapad još više kontroliše, navodi nas na novi zaključak.
A on je, da su lideri DF i SNP, na našu veliku žalost, u stvari: četiri prekrižene ideološke nule, četiri jadna politička autsajdera, četiri izgubljena jahača Apokalipse pod kojima se i „konjima noge lome“ jer ni zlo jahati ne umiju.
Oni svojim zlom uopšte ne upravljaju, izmiče im kontroli ili su skloni svojoj prodaji „u nastupima halapljivosti“ .
U svakom slučaju, to zlo, izgleda, čine iz sujete i u polusvijesti, pri autohipnozi, te se ono javlja kao zastrašujuća kolateralna šteta na putu ka cilju kojeg ne mogu dostići jer im je sudbina namijenila sitne uloge i male domete u prostorima tužnog političkog bauljanja.
Vojin Grubač
Izvor: Fejsbuk
