Ima autora što čitavog života pišu pjesme, objave jednu, dvije, tri ili više pjesničkih knjiga, ali nikako ne uspijevaju da dosegnu status pravih pjesnika. Postoje, dakle, i lažni pjesnici.
S druge strane, ima autora što su sposobni da kroz jednu jedinu riječ dokažu zašto su pravi pjesnici. Mogao bi, doduše, i neki lažni pjesnik da nabasa na riječ „nedospev“, da tako naslovi svoju knjigu lažnih pjesama. Ali kada se ta riječ nađe u naslovu knjige jednog pravog pjesnika, kakav je Bećir Vuković, onda ta riječ, „nedospev“, sa svakom stranicom knjige počinje da umnožava svoje značenje, onda ta riječ postaje autopoetička ključaonica Bećira Vukovića.
„Kroz ključaonicu se bolje vidi nego kroz/ odškrinuta vrata“ – ironizira ali i postavlja jednu paradoksalnost Vuković u pjesmi ciničnog naslova „Dvonogi papkar“.
Ironija, sarkazam, paradoks, intelektualni cinizam – jesu prepoznatljiva obilježja ne samo ove najnovije već i prethodnih knjiga Bećira Vukovića. Sve te postupke nije dovoljno samo prepoznati, već je neophodno ostati zamišljen; upitan: kako je moguće svijet bolje i jasnije vidjeti kroz ključaonicu nego kroz odškrinuta vrata?
Ako dopustim i sebi malo cinizma, mogao bih postaviti pitanje: Zašto je ključaonica omiljeni durbin za špijune, uhode, voajere? Ključaonica je izgleda otvor za one koji love ili traže tajne, koji hoće da iskuse prostor po dubini a ne po širini svijeta, jezika ili pamćenja. Zato mi se i naslov Vukovićeve knjige nametnuo kao jedna metaforička, interperetativna, ključaonica.
Najprije, ovaj naslov upućuje na žanr, na spjev. Ovaj pjesnik jeste izraziti liričar, ali i njegove prethodne zbirke odlikuju neke epske intencije, težnja da se svijet sagledava u cjelini, u sinegrgiji, u presjeku svih svojih djelova. Pa ipak, ova nova zbirka ima i neku drugačiju intenciju, u nečemu antiepsku; kao da pjesnik teži da probije „epsku distancu“ (Bahtin), sa sviješću da se svijet ne može zaokružiti, dopjevati, dovršiti, domisliti – ne može sve dok biće ne savlada tamu. U tom smislu, „Nedospev“ predstavlja nastavak tamne imaginacije, „crne umetnosti“, Bećira Vukovića, kakvu smo mogli da pratimo kroz sve njegove pjesničke zbirke. Jednom sam pisao o tome, pokazujući kako pjesnik pristupa onome što bismo mogli nazvati efektima strave i užasa, ali ne sa namjerom da se nametne kao pisac horor žanra, već da nam saopšti neke dublje istine o čovjeku, ali i jeziku.
Nije ova knjiga samo „nedospev“ već i jedan „neprohod“, „predleksički svet“, da se poslužim pjesnikovom sintagmom; „neprohod“ – kao prajezik, (nastasijevićevska) maternja melodija, ali, opet, sasvim originalna kao da je riječ o varijanti srpskoga jezika koju je izumio Bećir Vuković.
Pomišljao sam, takođe, da je pjesnik svoju pjesničku sintaksu i leksiku sveo na komunikativni minimum iz čistog inata kako bi ovaj savremeni naraštaj površnih pjesnika, površnih čitalaca i lažnih proroka otjerao što dalje od sebe, od svoje poezije, tražeći za sebe samo one čitaoce što su sluge semioze u pravom smislu riječi.
*Milorad Durutović, Slovo na uručenju nagrade „Miodrag Mijo Ćupić“ pjesniku Bećiru Vukoviću za pjesničku knjigu „Nedospev“, u Podgorici 24. maja 2022. godine
