„Uvijek me uzbuđivala misao“, piše Meša Selimović u Sarajevu 1971. godine, „da je jedna veličanstvena planina, sa skromnim grobom na vrhu, postala spomenik jednom pjesniku.“
„Zato mi je izgledalo nevjerovatno kad sam čuo da će se taj sklad narušiti a to znamenje obesvetiti.
Nažalost, ta zamisao, potpuno izvan svega što se moglo očekivati počela je da se ostvaruje.
I mada sam bio uvjeren da ništa novo ne može biti bolje i ljeoše od skromne kapele na Lovćenu, ipak me je zaprepastila neukusnost i agresivnost makete tog nepotrebnog projekta, koji djeluje mučno svojom težinom, jezivom hladnoćom, neljudskom odbojnošću. Takvi lažno monumentalni spomenici podižu se ljudima bez djela i zasluga, vlastodršcima kojima tragovi smrde nečovještvom.
Velikom Njegošu, koji je svojim djelom sâm sebi podigao najljepši spomenik, ova odbojna faraonska grobnica ne odgovara ni po čemu, nikako!“
