A narod Njegošev neka drži u pameti amanet Pesnikov: „Ja hoću da me saranite u onu Crkvu na Lovćenu… To je moja potonja želja, koju u vas ištem, da je ispunite, i ako mi ne zadate Božju vjeru, da ćete tako učinit, kako ja hoću, onda ću ve ostaviti pod prokletstvo, a moj poslednji čas biće mi najžalosniji i tu moju žalost stavljam vama na dušu.“

Prelistavajući, avgusta 1969, na Cetinju, elaborat o Njegoševom mauzoleju, podnesen članovima odbora za izgradnju mauzoleja Njegošu, po projektu i izradi Ivana Meštrovića, elaborat koji je na neke članove odbora delovao toliko ubedljivo da su odbacili ranije sumnje i opredelili se za rušenje Njegoševe kapele na Lovćenu, naiđosmo i na ovaj poletni pasaž, koji i nas malo zanese, pa u jednom trenu pomislismo: gle, pisac elaborata nije bez nadahnuća, ni bez nerva za umetničku analizu, doduše na starinski način:
„Postoje u svijetu, ukoliko se zna, još dva ovako poetična groba. Jedan je Šatobrijanov, na sjevernoj obali Francuske, i kad plima dođe more ta pokrije, da se pri osjeci ponova vidi. Drugi je grob Roberta Luja Stevensona, velikog romansijera engleskog, na ostrvu Sačov u Tihom okeanu, u prirodi lijepoj, tropskoj i egzotičnoj. Kao krv crvene stabljike tropskog cvijeća, pokrivaju ovaj grob i možda samo lađe avanturista posjete ga katkad, I dok ovi poetični grobovi izazivaju nježnu uzbudljivost, grob Njegošev, na ovom vrhu, među munjama i gromovima, izazivaće drukčiju uzburkanost srca, burniju, onako burnu kao i dani, u kojima je Njegoš živio i djelao, burnu, kao i sama misao Njegoševa.“
Odmah smo ustanovili da je ovaj tekst, u kome ni interpunkcija nije savremena, ne samo plagijat (navodnicima nije omeđen niti mu se izvor pominje) nego i falsifikat. Ovo drugo zbog reči koju smo podvukli: prezent izaziva preobražen je u futur izazivaće. Objasnićemo zašto je ovo bilo potrebno i zašto je obična književna krađa bila nedovoljna.

Navedeni pasaž prepisan je iz Spomenice Petra II Petrovića Njegoša — Vladike Rada (str. XXXII), koju je izdao Glavni odbor za prenos Njegoševih kosti, a uredio Dušan D. Vuksan, direktor gimnazije i član Glavnog odbora, (štampa Državne štam-
parije na Cetinju, 1926). Odlomak je prokrijumčaren iz govora koji je „po svršenoj svečanosti“, pred Kraljem, Kraljicom, patrijarhom Dimitrijem, mitropolitom Gavrilom Dožićem i drugim predstavnicima tadašnje države i crkve, održao „Ministar Vjera g. M. Trifunović“, kako jasno piše u ne jednom upotrebljenoj ali u elaboratu nepomenutoj Spomenici. Nevolja je za pisca ili pisce ovog elaborata, koji je zaveo članove odbora, a ovi tu zarazu prenose, nesvesno ili svesno, na našu javnost, ne samo u tome što se ne služe znacima naroda i taj izvor kojim su se koristili nego što su tekst g. Ministra Vjera Kraljevske vlade iz 19256 još i falsifikovali, pa i to neznalački. Jer g. Ministar Vjera učinio je pomenuta poređenja sa dva poetična groba — poetična zbog plemenite jednostavnosti okružene veličanstvom prirode — da bi istakao lepotu isto tako jednostavne i skromne Njegoševe kapede, i stoga se g. Ministar Vjera služio, sasvim normalno, sadašnjim vremenom: grob Njegošev, tj. Kapela na Lovćenu, izaziva drukčiju uzburkanost srca… Pisci elaborata sadašnje vreme pretvaraju u buduće, priprosto pozajmljujući (danas se izvesne krađe nazivaju „pozajmicama“!) argumentaciju kraljevskog Ministra, koja veliča Kapelu, za svoj elaborat u kome pokušavaju da dokažu kako je kucnuo čas da se ta ista Kapela sruši i na njenom mestu podigne Mauzolej Ivana Meštrovića. Postupak je, doista, čudovišan, nekorektan ne samo prema kulturnoj javnosti nego, pre svega, prema članovima odbora koji su svesno obmanuti.
Nije nam se omakla reč kad smo kazali da je postupak plagijatora i falsifikatora i neznalački. Ministar Trifunović nije slučajno upoređivao Njegoševu kapelu sa Šatobrijanovim skromnim grobom. I jedan i drugi spomenik odlikuju se veličanstvenom jednostavnošću i plemenitom strogošću. Samo su neznalice mogle da upoređuju Meštrovićev mauzolej, glomaznih proporcija, s jedva primetnim ali dirljivo poetičnim Šatobrijanovim grobom. Pisci elaborata očigledno nisu znali da je Šatobrijan bio ljuti protivnik baš takvih pretencioznih mauzoleja. Nedavno se De Gol, odbijajući nečiju pomisao da bude, jednog dana, sahranjen u Panteonu, pozvao upravo na Šatobrijana: „Malim ljudima — mauzoleje! Velikanima — samo kamen i ime“ („Aux petits hommes, les mausolees. Aux grands hommes, une pierre et un norm.“) Tako je rekao Šatobrijan i Francuzi su poštovali njegov amanet. On ne počiva ni u Mauzoleju ni u Panteonu, već u skromnom, ali postičnom grobu, čiji je jedini ukras priroda.
Nespretnost falsifikatora primetili smo čim smo prelistali dugi elaborat. Šta bismo tek pronašli ako bismo ga ispitivali „red po red“? Ali nije naša namera da od ove ozbiljne i tužne teme pravimo smejuriju i čitaoca zabavljamo krupnijim i sitnijim omaškama naših Herostrata. U jednoj prosvećenoj zemlji povremeno se sastavlja antologija gluposti, krupnih laži i književnih krađa… O „bezbednosti falsifikata“ u nas — drugi su pisali i još bi trebalo da se piše, baš u vezi s jednom knjigom, čiji je autor — otac Mauzoleja, koji je ne jednom ukaljao svoje ime napadajući jugoslovenski socijalizam u ustaškim časopisima i listovima.

Na str. 5 elaborata čitamo:
„Oblik i veličina kapele su izmijenjeni: nova kapela vije čak ni podignuta na temeljima stare. Prostor oko kapele je mnogo proširen, podzidan i obzidam zidom od iste vrste kamena, od koga je napravljena i sama kapela“
I ovo je prepisano i u isti mah falsifikovano; jer na str. XVII Spomenice čitamo (a čitalac neka uporedi):
„Oblik i veličina kapele ostali su isti; nova kalela podignuta je na temeljima stare, samo je prostor oko kapele mnogo proširen, podzidan i obzidan lijepim zidom od iste vrste kamena, od koga je napravljena i sama kapela“
Opet je pasus iz zatajene Spomenice korišćen da bi bio zloupotrebljen za naopaku „argumentaciju“. Zar pisci elaborata nisu imali bar toliko pameti i veštine da svojim rečima objasne što žele? Postupili su kao loši i lenji đaci: drsko i nespretno prepisujući i prepravljajući tuđi tekst, doveli su sebe u smešan položaj. (Ali veliki pesnik, Njegošu drag, ozbiljno nas opominje: „Sve bi to bilo smešno da nije tako tužno.“ A Puškin nas podseća da pesnike ne zanimaju mermerni mauzoleji, nego „nerukotvorni“ spomenici, koje sami sebi pokušavaju da podignu.)
Ako je piscima elaborata Spomenica bila nedostojan ili sumnjiv dokument, zašto su se poštapali njome, zašto su je potkradali? Zašto nisu s njom polemisali? U tom zvaničnom izdanju Glavnog odbora za prenos Njegoševih kostiju izričito se tvrdi da je Kapela ostala ista i na istim temeljima. To, uzgred da kažemo, govore i preživeli majstori; oni se sećaju da je svaki kamen stare, razrušene Kapele iznova pretesan, jer je od vremena pocrneo, i ugrađen u novu Kapelu, na istom temelju. Uostalom, jedini cilj Glavnog odbora bio je da „obnovi na Lovćenu crkvu i grobnicu“ (str. HV), da od Austrijanaca teško oštećenu Kapelu samo „opravi“ (str. HIV).

Pisci elaborata tvrde suprotno da bi pritom, na neobičan način, „pozajmljivali“ dokumentaciju, cele pasaže, rečenice, pa čak i interpunkciju, iz Spomenice koju ne pominju! Dve tri reči, pola rečenice, ako im ne idu u prilog, pisci elaborata s hljestakovskom lakoćom izostave, preskoče, zanemare, a drugu polovinu iskoriste. Zašto bi se mučili kujući svoje rečenice?
Da su se pisci elaborata odnosili prema Spomenici i rečima kraljevskog Ministra vera kritički, polemički, pa čak i neprijateljski — mogli bismo ih delimično razumeti, makar smatrali njihovo uverenje pogrešnim i duboko štetnim. Ovde, međutim, nije reč o uverenju, nego o krađi i falsifikatu ukradenog. Oni su sami sebe diskvalifikovali pred narodom od koga pomoć traže i ne zaslužuju da se s njima kao sa ozbiljnim ljudima raspravlja. Cilj pisaca elaborata, željnih herostratske slave, bio je da se po svaku cenu i svim, makar i nečasnim, sredstvima dođe do zaključka da „sadašnja kapela nije autentična“, što stoji u Obavještenju Odbora za podizanje Mauzoleja, namenjenom javnosti, obavještenju koje treba da opravda rušenje lovćenske svetinje.
Svaki udarac pijuka po njoj biće kao udarac po telu Njegoševu. Ne verujući da će doći taj grozni čas, i pribojavajući se da ipak ne dođe, sećamo se Puškinovih stihova, ispevanih za drukčiju priliku, koji nam se nameću da ih parafraziramo:
„Neka sramno žigosan bude.
onaj malodušnik koji dana ovoga.
senku tužnu pomuti.
bezumnim udarom…“
A narod Njegošev neka drži u pameti amanet Pesnikov: „Ja hoću da me saranite u onu Crkvu na Lovćenu… To je moja potonja želja, koju u vas ištem, da je ispunite, i ako mi ne zadate Božju vjeru, da ćete tako učinit, kako ja hoću, onda ću ve ostaviti pod prokletstvo, a moj poslednji čas biće mi najžalosniji i tu moju žalost stavljam vama na dušu.“ Ovaj amanet srpskog pesnika neodoljivo podseća na zavet Šekspira koji leži u skromnom grobu kako priljiči geniju:
„Prijatelju, u ime Hrista,
Ne diraj u prah što ovde počiva!
Neka je blagosloven onaj koji poštedi ovo kamenje,
A proklet ko uznemiri kosti moje!“
Dr Dragan Nedeljković
