Kada se govori o strateškom balansu velikih država, uvijek se u odnosima kao bitan faktor javlja vrijeme, minutaža podlijeta raketa s nuklearnim bojevim glavama.
Za vrijeme Karipske krize haos je nastao kada su instalirane ruske rakete na Kubi koje su imale vrlo kratak dolet do strateški važnih američkih pozicija.
To je bio momenat istorije kada je svijet bio na granici globalnog nuklearnog rata.
Dakle, SAD to nisu htjele dozvoliti po cijenu da planeta bude uništena.

Između varijanti da krene opšti nuklearni sukob ili da im ruske rakete godinama „vise nad glavom“ , Vašington je bez razmišljanja izabrao prvu varijantu.
Sigurna apokalipsa se završila dogovorom, povlačenjem ruskih raketa sa Kube i američkih iz Turske.
Tek tada su Ameri napokon shvatili koliki je za SSSR bio problem- istovetne rakete u Turskoj.
Samim tim, postavlja se pitanje, da li je bila potrebna sadašnja vojna kriza gdje je Moskva u dilemi da otpočne invaziju odmah ili da čeka i posmatra kako Ukrajina ulazi u NATO izabrala isto što i SAD 1962. godine, a to je: bolje sukob sad nego da prijetnja visi nad glavom.
Možda je bolje rješenje bilo da je Moskva pokušala instalirati hiperzvučne rakete s nuklearnim punjenjem na Kubi, što SAD opet ne bi dozvolile po cijenu momentalnog opšteg nuklearnog rata, ali bi to bio brži put k razumijevanju i pomogao da se stvari riješe povoljnijim načinom, bez situacije odigravanja krupnog i užasnog sukoba u Ukrajini koji nosi ogromne žrtve.

Interesantan je podatak da je Jegor Gajdar, najliberalniji i najprozapadniji premijer Rusije 1992. godine istom Zapadu govorio o značaju za Rusiju vremena dolijetanja raketa i upozoravao da sve opcije gdje se skraćuje dolet do Moskve neće biti prihvatljive.
A Gajdar je bio toliko opčinjen Zapadom da je zbog toga u Rusiji mišljenjem ogromne većine građana tretiran „slugom i izdajnikom“. Čak ni on to nije dopuštao.
Sada je kasno za naknadnu pamet, ona još ne dolazi do „glave“ i neće doći dok sadašnja situacija ne eskalira do te mjere, a to će se zakonomjerno desiti manjkom razuma i narastanjem tenzija, gdje će se svi odjednom zgroziti nečega što može već realno biti, ili se igrom sudbine i nesrećnih okolnosti ipak desi.
Zato se uvijek treba sjetiti Karipske krize, pravila igre krupnih nuklearnih sila gdje je neprihvatljivost nečega tolika da će prije izabrati Apokalipsu neko mirno cupkati u iščekivanju.
Vojin Grubač
Izvor: Fejsbuk
