Za vrijeme bdenija u Cetinjskom manastiru, dok je đak drugog razreda bogoslovije čitao šestopsalmije, u pripratu crkve je ušao sijedi, proćelavi čovjek u ranim pedesetim godinama. Bio je to jedan od onih ljudi kod kojih, pri susretu sa njima, odmah osjetite nemir i gnjev, koji su se zacarili u njihovim srcima. Čim je ugledao ikonu Sv. Sergija Radonješkog, odmah je krenuo prema njoj. Na ikoni je Sv. Sergije predstavljen kao sijedi čovjek u tamnoj odeždi, koji u svojim rukama drži svitak sa zapisanim riječima na njemu. Upravo je u tim riječima čovjek pokušao da prepozna kakvu političku poruku od strane „okupatorske crkve“.
Međutim, na svitku se nalazi natpis koji nas poziva na ljubav nelicemjernu, čistotu duše i tijela i strah Božiji. Kako ga pomenuti natpis nije zadovoljio, čovjek je stao pored velike ikone Rođenja Presvete Bogorodice. Samo Gospod zna kakve je sve asocijacije u njegovoj glavi izazvala predstava Sv. Joakima i Ane, Presvete Djeve u kolijevci, te zlatna i crvena boja na ikoni!Uglavnom, dok je ikonu zagledao, sve vrijeme je u nevjerici klimao glavom, nervozno gestikulirao i izgovarao neke polu-razumljive riječi. Nakon toga je stao kod vrata od broda crkve i pažljivo osluškivao šta to sveštenici u oltaru izgovaraju. Međutim, sveštenik i đakon, baš kao i đaci za pjevnicom, cijelu službu su pojali i čitali na njemu nerazumljivom – crkvenoslovenskom jeziku. To ga je navelo da odustane od praćenja službe.
U jednom momentu kao da je pomislio da njegov dolazak u manastir i neće biti dovoljno zanimljiv za prepričavanje pred političkim istomišljenicima, ako se bar ne posvađa sa nekim u mantiji. Pažljivo se osvrnuo oko sebe i ugledavši me u uglu priprate brzim koracima je krenuo ka meni. Međutim, kada se susreo sa mojim mirnim pogledom koji je odavao odsustvo svake želje za raspravljanjem na političke teme, u jednom momentu je zastao, naglo se okrenuo i izašao iz crkve, snažno zalupivši vratima za sobom!
Kasnije, dok sam slušao pojanje psalma „Na rijekah Vavilonskih“, razmišljao sam o tome kako je velika jevanđeljska priča o bludnom sinu koji je prodao svoje imanje i živio raskalašno u zemlji tuđoj, sve do momenta dok nije potrošio sav svoj imetak. Nakon toga se pokajao i vratio u dom očev. Međutim, pokajanje je sve teži podvig u vremenu i društvu u kojima caruju nemir, nezadovoljstvo i gnijev.
Komformistička civilizacija nas je ubijedila da je jedini ispravni život – onaj u izobilju i ugađanju sopstvenim hirovima. U takvom svijetu, čovjek sve manje razmišlja o djelima i postupcima koje čini prema bližnjima svojim, pa samim tim se i ne kaje za svoje loše postupke.
Međutim, za vrijeme pojanja Velikog slavoslovlja, u kojem su se svi đački i monaški glasovi slili u jedan, sjetio sam se da je Gospod u svim epohama nalazio načina da dopre do srca ljudi, nerjetko i onih kod kojih bi se to i najmanje očekivalo. Zato se pomolimo da Božija ljubav i milost probude dušu i onog čovjeka, sa početka priče, u čijem se srcu nemir zacario…
Đakon Pavle Lješković
Izvor: ETOS
