Zašto su Rusi i Srbi kroz istoriju pomagali jedni drugima? Šta ih je povezivalo preko stranih granica i udaljenosti hiljadama kilometara? Jedna vera – Pravoslavna! Glavni i jedini razlog za preseljavanje Srba u Rusiju u XVIII veku bila je želja da se sačuva vera. 1690. godine, bežeći od osmanskog jarma, više od 70.000 Srba je prešlo u Austrougarsku, ali su im tamo nametali katoličanstvo. Godine 1723. Petar I pozvao ih je u Rusiju, nudeći opremanje i zaštitu južnih granica Ruskog carstva. U Podoncovju, gde su se naselili kalmički budisti, muslimanski Tatari i odbegli staroverski raskolnici, u verskom smislu bilo je pravo Divlje polje sve dok Srbi ovde nisu podigli pravoslavne crkve.

Pre skoro 270 godina slovenska Srbija nastala je na teritoriji Luganske i Donjecke Narodne Republike. Ukaz carice Jelisavete o naseljavanju pukova generala Jovana Ševića i generalmajora Rajka Depreradovića izdat je 1753. godine. U jesen 1755. generali su sa svojim narodom došli u ove krajeve, uspeli da prežive okrutnu zimu i sa početkom proleća 1756. za 20 četa počeli su da grade naselja sa širokim i ravnim ulicama“, kako je u svojim putopisnim beleškama (1791) zapisao ruski akademik Johan Anton Guldenštat. Autentično se zna da je u svakoj od 20 četa bila crkva. U šatoru ili kolibi, ali sa krstom i ikonom – obaveznim atributom doseljenika.
U Luganskoj oblasti prvo je osnovan grad Slavjanoserbsk. Major Lazar Sabov je 1761. godine sagradio u mestu pravoslavnu drvenu crkvu posvećenu Svetom arhiđakonu Stefanu. U drugoj polovini 18. veka izgrađeno je i osveštano je na desetine srpskih crkava: u Podgornom, Kamenom Brodu, Vergunki, Horošijem Jaru, Aleksandrovki , Makarovom Jaru, Želti, Krasni Jar, Suhodol, Mihajlovka, Nikolajevka, Stanično-Luganska oblast, Serebrjanka, Privolje, Gornje, Donje, Krimski Brod, Beli, Šterovka, Pavlovka, Kalinovski, Troicki, Anenski, Krasni Kut, Kružilovka, Petrovenka, Petrovka, Čutin, Uspenka, Gorski.
Tokom vremena, ovi hramovi su paljeni, rušeni i pljačkani. Većina njih nije sačuvana, jer su bile drvene. Ali 16 srpskih crkava od kamena i dalje se nalaze tamo.
Ponekad je prošlo mnogo godina od dana izgradnje crkve do njenog zvaničnog priznanja u eparhiji. Koliko je bilo teško i koliko dugo je bilo traženje dozvole svedoče eparhijski dokumenti. Konkretno, građu za istorijski i statistički opis Jekaterinoslavske eparhije i parohije XVIII veka izdao u Jekaterinoslavu 1880. godine mitropolit Teodosije (Makarevski).
Tipična je i tajanstvena istorija crkve Svetog Jovana Krstitelja u Kalinovskom šancu. Prema materijalima oca Teodosija, crkva Usekovanja glave Preteče i Krstitelja Gospodnjeg Jovana bila je platnena, od šatorskih krila. Godine 1767. u selu Ivanovsko, marljivi parohijani sagradili su novu crkvu istog imena, od šiblja… Godine 1780, ona je potpuno propala i postala tesna za sve brojniji narod, pa je na njenom mestu izgrađena crkva brvnara.

Zanimljiva je i sudbina hrama u Veseloj Gori. Prema rečima rektora crkve Svetog Blagoveštenja, oca Dmitrija, 1839. godine vlastelinka Elena Rodionovna Nilus (čukununuka Rajka Depreradovića) naredila je da se crkva brvnara demontira i prenese u drugo selo, a na ovom mestu sagrađena je crkva od kamena. Pod njim je postojala parohijska škola, biblioteka – više od 300 knjiga. Kada su boljševici februara 1934. zatvorili hram, zapalili su vatru neposredno ispred njega i spalili arhivu staru više od sto godina. 1942. godine crkvu je otvorila okupaciona uprava, ali od 1957. godine ponovo dolaze crni dani. Zgrada je bila trošna, a decembra 1980. godine doneta je odluka da se sruši, ali nekim čudom to nije sprovedeno. Hram u Veseloj planini je opstao, ali je služio kao skladište građevinskog materijala.
Crkva u Čerkaskom Brodu (Zimogorje) sagrađena je zalaganjem kapetana Ivana Markova i posvećena Svetom Nikolaju Čudotvorcu. O njenoj gradnji saznajemo iz izveštaja od 10. marta 1765. godine šefu Naseobinske komisije Srba Fliverku, u kome potpukovnik Šević traži drvnu građu za završetak gradnje crkava u čerkaskim i krimskim četama. Hram u ime Nikolaja Čudotvorca stajao je nekoliko decenija i izgoreo u požaru. Na njenom mestu je 1889. godine podignuta crkva Svete Trojice, koja je opstala do danas. 2002. godine, na aveniji Lenjin, stanovnici Zimogorjevska podigli su spomen-znak u čast Markova, koji se smatra osnivačem grada.
Godine 1813. podignuta je i kamena crkva posvećena Svetom apostolu Luki. Naime, 1807. godine iz Crne Gore došli su novi Srbi naseljenici, njih 101 duša iz Nikšića u Crnoj Gori. Nova bogomolja je bila njima namenjena. Ti Srbi su promenili ime naselja u Donjeck (rus. Doneck, ukr. Donecьk) i od tada se zove sadašnjim imenom.
Grad Slavjanoserbsk je 1861. godine dobio svoj grb. Tu se ponajviše očuvalo srpsko nacionalno osećanje. U gradiću postoji opštinski muzej koji svojim eksponatima dočarava vreme kada su Srbi došli na taj prostor. Svesni svog porekla građani Slavjanoserbska su podigli i spomenik generalu Ivanu (Jovanu) Ševiću, osnivaču naselja.
Posle Oktobarske revolucije Slavjanoserbsk je postao sedište rejona u okviru Luganske oblasti. Sedamdesetih godina 20. veka tu živi oko 5.000 stanovnika.
U centru grada na trgu ispred opštine nalazi se spomenik posvećen Srbima. Spomenik čine tri krupne figure ratnika: Kozaka (Ukrajinac), Srbina i Rusa. Uklesana je gore godina naseljavanja Srba 1753, a ispod fugura je tekst na tri jezika. Na srpskom piše: „Nema svetijih veza od bratskih“. Od 2014. godine grad se nalazi u sastavu samoproglašene Luganske narodne republike.
Interesovanje za prošlost našeg regiona primetno je poraslo u najnovijem istorijskom periodu, kada je Donbas ustao u borbu za svoj identitet. Stanovnici ovih krajeva, ali i mnogi koji žive van LNR i DNR počeli su da se udubljuju u istoriju naseljavanja Luganske i Donjecke oblasti, koje su pripadale slovenskoj Srbiji i Donskoj vojsci, uspotivivši se želji Ukrajine da otme Donbas od ruskog sveta i Ruske Pravoslavne Crkve, gde je od pamtiveka.
Svetlana Medof
Izvor: DON24