Piše: Sara Nikčević
Politička taktika ponekad podrazumeva i muzičke taktove. Međutim, čini mi se da se prava promena rađa onda kada melodija sasvim spontano izađe iz zvučnika i postane glas ulice. Muzika ima moć da pokrene unutrašnju promenu, da oblikuje pojedinca, ali je posebno snažna onda kada postane deo kolektivnog nesvesnog. Onda kada se čuje kroz glasove desetina hiljada ljudi, različitih godina, uverenja i životnih priča, ona postaje vlasništvo društvenog pokreta.
Tokom studentskih protesta u Srbiji, gotovo katarzično, muzika je kroz stih, naglas i pokretački, postala način da se izgovori ono što su mnogi mislili, ili bar osećali. Bilo je i nečeg sakralnog u posmatranju tih izvesnih nastupa, rituala zajedništva. Na neki način, protesti su postali svojevrsni ples protiv režima.
Počelo je stihovima: „Ne želim da se plašim mraka, Upali vatru, budi baklja“. U zemlji u kojoj je strah dugo bio jedan od instrumenata društvene kontrole, ovi stihovi dobili su gotovo manifestni karakter. Oni istovremeno upućuju i na prometejske vrline i pozivaju na svetlost kao spasonosni snop nade. Imajući u vidu da su protesti počeli u novembru 2024, usred zimskog perioda, bili su okupljajuća i snažna poruka za tako važan istorijski trenutak.
Revolucionarni karakter pesme „Živeti slobodno, svetom se oriti“ je u nekoliko reči sažela čitavu ideju studentskog bunta. Pesma je napisana na samom početku milenijuma, ali dvadeset i šest godina kasnije još više do izražaja dolaze reči „Davno ti je vrag zaseo na prag, zemljo Srbijo“. I čini se, nikad aktuelnije nije zvučalo „Živeti slobodno, svetom se oriti, okićen perom sokola za urok protiv okova“.
A onda: „Nikad ne boj se, s tobom neko je“. Miroljubiva pesma, koja podseća da kada nisi sam, menja se i granica individualnog straha. Ona se povlači i smanjuje, pod svetlošću baklje protiv mraka.
Na ulicama su se za vreme protesta susretale i različite muzičke tradicije. Rodoljubivi tonovi pesama „Vostani Serbije“ i „Bože pravde“, kao i hrišćanska melodija „Pobedna pesma“, uneli su u protest dimenziju istorijskog i duhovnog kontinuiteta. Ne treba zanemariti onu dublju predstavu o zajednici, dostojanstvu i odgovornosti prema sopstvenoj zemlji koja se u opevava ovim stihovima.
U tom smislu, posebno je interesantna „Vostani Serbie“. Pesmu je napisao Dositej Obradović, prvi srpski ministar prosvete. Nastala je u kontekstu Prvog srpskog ustanka. „Vostani Serbie, Davno si zaspala, u mraku ležala. Sad se probudi“. Ovde se ponavlja simbol mraka kao zloslutni vrebalac psihe a Dositej Srbiji peva gotovo kao usnuloj devojci, pozivajući je da bude jača.
Zanimljiv je bio i hit Freed from Desire. Pesma koja je za vreme protesta prerasla svoj prvobitni pop-kontekst i postala himna oslobođenja. Njena poruka o čvrstoj veri, nepokolebljivim uverenjima i oslobođenosti od materijalnih želja dobila je novo političko čitanje. U njoj je bilo nečeg posebno simboličnog, kao na primer razumevanje slobode. Dakle, sloboda nije samo odsustvo zabrana, već i oslobađanje od nametnutih ambicija, potkupljivosti i zavisnosti od materijalnog. Ovde se jasno vidi odnos prema koruptivnosti.
„Tri poljupca hoću ja“ i „Ruzmarin“ ušle su u svojevrsni muzički rat. Dve melodije i dva različita raspoloženja, dok se u pozadini odvijala borba za simboličko prisvajanje javnog prostora. Može se reći da se bezazlena muzička razmena pretvorila u pravu režimsku disonancu.
U tom neobičnom zvučnom sukobu, poslednja bitka vođena je gotovo mačevalačkim duelom između „Ruzmarina“ i „Polja jagoda“. Dok se društvo suočavalo sa ozbiljnim pitanjima odgovornosti, pravde i budućnosti Srbije, muzički repertoar postao je poprište nadmetanja za raspoloženje naroda.
Završni ton protesta obeležila je pesma „Hajde grade svi uz naše mlade“. Upravo u tom pozivu sadržana najvažnija poruka čitavog muzičkog fenomena. Od prostora u kojem se protest održava, i sam grad postaje učesnik, a zajednica pronalazi sopstveni glas.
„Tama bledi, zora rudi, Srbija se budi“, nastavlja se pesma. Opet koristeći simbole mraka i svetlosti, kao metafore za dobro i zlo, pesma sada gotovo obistinjuje Dositejeve stihove. Devojka je konačno budna.
Znate onaj osećaj kada vas prožmu žmarci dok gledate snimak protesta? Kad čujete hiljade ljudi kako pevaju, čak i ako se ne slažete sa svim njihovim zahtevima, čak i ako ste protiv bunta? Nešto u milisekundi ipak prostruji telom. Možda je to intuicija, unutrašnji kompas ili samo dokaz da smo još uvek u stanju da reagujemo na ono što je veće od nas samih.
Muzika koje je pratila proteste bila je sasvim različitih pravaca, različite žanrovske pripadnosti. Takođe, unutar same političke borbe iskristalisali su se različiti ideološki motivi za odabir pojedinih pesama. Taj put nije uspeo da poremeti politički ishod protesta i uzdrma ritam pobune.
Naprotiv, uprkos balkanskom iskustvu „Čija je ovo pesma?“, koje često podrazumeva svojatanje, ideološko etiketiranje i prisvajanje kulturnih simbola, pokazalo se da pesma može da prevaziđe granice svog prvobitnog značenja. Pesma se, u krajnjem, meri emocijom.
Do re mi re-volucija.
