Piše: Milija Todorović
Kad na građanskom protestu, zbog navodnih nepravdi, vidite sinove dojučerašnjih političkih despota, onda se sa pravom može postaviti pitanje „Kamo sjutra“? Kamo i kuda sjutra, nakon decenija jednopartizma, nakon izgubljenih fotelja i monopola? Braća Vučić su pred zgradom REM-a izveli radikalski performans „Pravda za Informer“, baš kao što su Blažo Đukanović i brojni ljudi vezani za DPS, „tražili pravdu“ za situaciju koju je teško uporediti sa političkim propustom, a u stvari zloupotrebljavali tragediju za svoje vlastodržačke ambicije.
I sve to nazvali „Kamo sjutra“? Ili, što bi rekli „istraživači“ iz „Vijesti“: taman smo imali građanski i studentski „spontani“ protest, kad ono ni od kuda banuše Đukanovićevi rođaci i saradnici… čuj mene, organizatori tog istog protesta.
Dakle, imamo dvije vrste građanskog bunta, kako u Srbiji tako i u Crnoj Gori. Jednu, koja podrazumijeva masovnost, višemjesečnu istrajnost i pravu, nepotkupljivu omladinu.. a to su studentski protesti i litije. I drugu, koja sve to oponaša, kojom diriguju akteri pomenute despotske vlasti, upravo izgubljene, i koje brine ključno pitanje: a šta ćemo mi („kamo“) već sjutra?
I sad, kako prosječni građanin, neupućen u medijske i političke finese, da razlikuje ta dva ulična fenomena? Kako da zna da Vučićeve i Đukanovićeve potomke ne boli društvena nepravda, nego nedostatak fotelja ispod donjeg dijela leđa? Pa eto tako jednostavno: „Kamo sjutra“ se obično ugasi već prekosjutra, a protesti u ime Boga i pravde traju do pobjede, i donose mir…
