Piše: Vuk Bačanović
Jedna od najpouzdanijih metoda za pretvaranje intelektualnog smetlišta u ozbiljnu politološku raspravu jeste da se na početku teksta prizove ili neki veliki um koji se, naravno, neće osvrnuti na pamfletsku brljotinu u kojoj se spominje ili dovoljno pokojan da ne može protestovati. Tako je i Arnold Tojnbi, koji je čitav život posvetio izučavanju uspona i propasti civilizacija, posthumno mobilisan od strane uglednih crnogorskih intelektualaca Adnana Čirgića, Aleksandra Radomana i Bobana Batrićevića da objasni odnose bivšeg predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i crnogorske Vlade.
Za taj poduhvat bila su potrebna čak trojica autora, što je razumljivo: jedan da napiše Tojnbijevo ime, drugi da ga smjesti u jedva smislenu rečenicu, a treći da pripazi da se u sklopu finalnog proizvoda ne pojavi i neka istinita formulacija. Kada se sve sabere imamo tri autora, jednog Tojnbija, jednog Vučića, četvoricu Juda Iskariotskih i politološku analizu čija bi se baziranost na činjenicama vrlo teško dokazala čak i da se sam Tojnbi, neposredno pred smrt, učlanio u Demokratsku partiju socijalista.
Pokojni britanski istoričar, koji je dobar dio života utrošio na proučavanje uspona i propasti civilizacija, teško je mogao naslutiti da će njegovo monumentalno djelo jednoga dana poslužiti kao dokazni materijal da je Milojka Spajića na vlast doveo Aleksandar Vučić. To je otprilike kao kada biste Marksovim Kapitalom dokazivali da je predsjednik kućnog savjeta u podgoričkom Zabjelu ukrao stanarima kiseli kupus iz podruma. Prisvajanje tuđeg rada svakako je ozbiljno pitanje marksističke političke ekonomije, ali bi za dokazivanje konkretne krađe ipak trebalo pronaći makar jednu glavicu kupusa.
U skladu sa zadatom metodologijom, autori nabrajaju Spajića, Milatovića, Abazovića i mitropolita Joanikija, dakle četiri čovjeka, da bi ih već u sljedećem trenutku nazvali „ovom trojicom“. Eto, konačno, praktične primjene filozofske istovremenosti! Četiri čovjeka istovremeno su trojica! Matematička operacija koju su Pitagora, Euklid i čitava aleksandrijska škola bezuspješno pokušavali izvesti sada je, zahvaljujući udruženom naporu Adnana Čirgića, Aleksandra Radomana i Bobana Batrićevića obavljenom na crnogorskom portalu Antena M. Ipak, treba biti pravedan. Ako su trojica ljudi zajednički uspjela prebrojati četvoricu kao trojicu, onda bi od njih zaista bilo pretjerano očekivati da razumiju političku istoriju Crne Gore poslije 2020. godine.
U tako postavljenom aritmetičkom i istorijskom univerzumu sasvim je prirodno da Aleksandar Vučić na vlast dovodi upravo one ljude koje je godinama pokušavao politički uništiti. Milojku Spajiću je, recimo, toliko nesebično pomagao da postane predsjednik Crne Gore da su dokumenti srpskih državnih organa o njegovom državljanstvu poslužili kao ključni argument za odbijanje njegove predsjedničke kandidature 2023. godine.
Takav stepen političkog dobročinstva nije zabilježen otkako je inkvizicija Đordanu Brunu obezbijedila centralno grijanje. Ali prava metafizička čuda počinju kada naš tročlani institut za primijenjeni Tojnbijev zagrobni život stupi na teren crkvene istorije. Ispostavlja se da je Vučić bio pokrovitelj kanonske Mitropolije crnogorsko-primorske SPC, čijeg je mitropolita Amfilohija njegov Informer optuživao za saradnju s Milom Đukanovićem, a Alo za izdaju naroda koji je hodao na litijama. Njegovog nasljednika Joanikija isti propagandni aparat optuživao je za napad na Patrijarha i crkveno jedinstvo čim se usudio podržati studentsku pobunu, dok je sama Mitropolija morala javno odbacivati Vučićeve optužbe i političko prekrajanje istorije litija. Sve to u atmosferi nastojanja da se Patrijaršija pretvori u SNS-ov komesarijat za religijske poslove. Prema toj logici, Vučić je svoje političke i crkvene protivnike najprije postavio, zatim progonio, pa naposljetku pokušavao disciplinovati, očigledno iz naročite očinske ljubavi, kako bi što uvjerljivije prikrio činjenicu da ih je sam postavio.
Da političko-crkvena fantastika bude potpuna, u isto vrijeme kada je Mitropolija javno odbacivala Vučićeve insinuacije i njegovo naknadno prisvajanje istorije litija, pojavile su se i od Vučićevog režima proizvedene medijske spekulacije o izdvajanju Boke iz njenog sastava, što se tumačilo kao mogući način slabljenja Joanikijevog položaja. Ali za naše tojnbijevce sve su to beznačajne činjenične tričarije, koje, iz nekog neobjašnjivog razloga, uporno odbijaju da se ponašaju u skladu s njihovim zaključcima.
Ako vas Vučić podržava, to se još može uzeti kao indicija političke bliskosti. Ako vas napada, ni to samo po sebi ne mora dokazivati suprotno, budući da politička istorija poznaje obilje primjera fingiranih sukoba u kojima tobožnji protivnici jedan drugome podižu rejting, homogenizuju vlastita biračka tijela i pažljivo režiranim neprijateljstvom održavaju obostrano korisnu predstavu.
Ali kada vas neko sistematski nastoji politički uništiti, onemogućiti vam kandidaturu, potkopati institucije koje predstavljate i ukloniti vas sa položaja, tada bi čak i naši tojnbijevci morali objasniti u kakvoj se to vrsti političke trgovine jedan od učesnika dogovorio da bude likvidiran, a drugi da od toga ima svu korist.
I tako se, na kraju ovog združenog poduhvata u pisanju pamfletističkog tekstića, dolazi do zaključka koji njegovi autori nisu namjeravali dokazati: ćacizam nije samo pitanje članstva u SNS-u ili simpatizerstva prema bivšoj vlasti u Srbiji, nego i stanje duha. On podjednako tečno govori ekavicom i ijekavicom, zaklinje se u srpstvo ili hiljadugodišnju dukljansku državnost koju uništiše zli Srbi, nosi šajkaču, crnogorsku kapu ili evropski ispeglano odijelo, ali svuda posluje po istom pravilniku: ako se stvarnost ne slaže s propagandom, stvarnost se proglašava nenadležnom.
U tom smislu, ovaj tekst predstavlja dragocjen naučni prilog razumijevanju dukljanizma kao ćaci fenomena, odnosno specifičnog, istorijski preživjelog Ćacilenda koji je postojao mnogo prije nego što je njegov beogradski imenjak dobio šatore, ograde i geografsku lokaciju u Pionirskom parku. Razlika je, međutim, suštinska. Beogradski Ćacilend bilo je moguće ukloniti nakon izbornog poraza SNS-a, dok se njegov crnogorski prethodnik već decenijama nalazi u glavama svojih stanara, gdje, očigledno, uživa status nepokretnog kulturnog dobra. A kako takvu ustanovu uopšte iseliti, naročito kada su trojica njenih naučnih saradnika upravo dokazala da u njoj četvorica mogu sasvim udobno stanovati kao trojica?
