Piše: Sveštenik Gojko Perović
Kako prolazi koja godina od mitropolitovog upokojenja, sabranje nad njegovim grobom je sve svečanije. Sve više dominira duh liturgije, a sve je manje ima duha žalosti. To je zato što Amfilohija jasno vidimo pred nama, a ne iza nas.
Zemaljska logika to ne razumije. Ona najprije bezutješno žali, a zatim se sa naporom sjeća, dok posljednji zraci uspomena ne utonu u more svakojakih briga sadašnjosti. Zemaljskoj logici nedostaje jasan odnos prema budućem. Ona je obremenjena sadašnjim trenutkom koji prolazi onog časa kada smo ga postali svjesni. Sadašnjost se rasipa u prošlost, a budućnost nam je strana i nepoznata.
Duhovna logika je drugačija. Čekam vaskrsenje mrtvih. I čekam Život. Tek čekam život budućeg vijeka. Za neupućene i neposvećene, ovo može biti fraza. Prazan iskaz bez značenja. Nama hrišćanima, koji smo rođeni od Duha Svetog, i koji tim božanskim Duhom živimo, ovaj izraz vjere daje puni smisao životu i njegovoj dinamici. Prošlost se zbilja rasipa u prah, sadašnjost prolazi, ali i jedno i drugo imaju ishod i završetak u budućnosti. Pod uslovom da znamo i da želimo dići pogled ka naprijed. Za budućnost smo stvoreni i ka njoj idemo. Tamo je potpuno ostvarenje svih naših ovdašnjih početaka. Naš kraj je beskraj.
Ovo bi dakle bilo nešto između filosofije i poezije, da nije nama poznatih ljudi koji su cijelim svojim bićem bili okrenuti ka toj budućnosti. Takvi, i kad dođe smrt, ne ostaju iza nas. Ne ostaju tek u grobu i samo u uspomenama. Nego ih eno, ispred. Svijetle iz budućnosti. Ostvareni, dovršeni i osmišljeni do kraja. Pravoslavno bogoslovlje će nam reći kako netruležnost svetaca svjedoči da su oni već tamo: da su stanovnici Vječnog grada, i da ih zato smrt ne obuzima u potpunosti, nego više liči na san. Ali rekoh, to je teorija. Nasuprot teoriji, ili kao potvrda teoriji, živi ljudi su pravi svjedoci te istine.
O. Gojko Perović: Društvene mreže ne smiju zamijeniti susret i razgovor
Zato mitropolita Amfilohija, kao živog svjedoka Hristovog vaskrsenja, sve više doživljavamo živim, a sve manje imamo razloga da za njim žalimo. Ne radi se tu o onom rodbinskom prkosu koji kaže da se ”za junakom ne plače”. Niti samo o tome što očigledno napreduju svi zemaljski poslovi koje je on započeo. Što su crkve u Crnoj Gori nikada punije naroda, a manastiri monaha i monahinja. Isto tako, ovdje nije riječ ni o kakvoj političkoj i ideološkoj pobjedi Amfilohijevih ideja, mada bi se s pravom moglo govoriti o tome kako je taj svetogorac ovdje, između ostalog, bio učitelj demokratije bivšim skojevcima. To što je sve manje žalosti, a sve više radosti u kripti Hrama Hristovog Vaskrsenja, nad njegovom humkom, to nije dakle posljedica Amfilohijeve uspješne biografije ili ostvarene karijere. Ne, to je posljedica činjenice da je živ, i da je pred našim očima i dušama sve življi. Ako nam početni bol i tuga nijesu dozvoljavali da to vidimo (iako smo u to od prvog dana vjerovali), sada i vjerujemo i vidimo. On je, kao pravi pastir, ispred nas, pred nama, zove nas i pokazuje put. Govori Gospodnju riječ: ne bojte se!
O svemu tome najbolje govore nepregledne kolone vjernika koje silaze do Amfilohijevog groba. Mirno, nenametljivo, bez poze i slikanja. Paralelno sa vrevom bogosluženja i poslova u Amfilohijevom hramu. Reklo bi se čak da ti ljudi njemu dolaze bez ikakve veze sa bilo čim ovozemaljskim. Naravno, dolaze zbog molitava, tajnih ispovjesti, zakletvi i obećanja… ali kome su one upućene? Bogu koji ne postoji? Čovjeku koji je mrtav? Ne nego živom Bogu i njegovom živom i sve življem svjedoku. To je isti onaj princip po kome se narod već vjekovima okuplja oko imena svetitelja.
Ja ne znam, niti imam šta da kažem u vezi toga da li je Amfilohije svetac, ili će to nekad biti… samo pravim izvještaj sa njegovog groba, iz hrama Vaskrsenja. U tom izvještaju glavna je vijest da narod u sve većem broju, sa sve više riječi, sa njim razgovara. I dok sva njegova djela u crkvenoj misiji, bezbrojna i velika, ulaze u nestvarni mozaik istorije i ljetopisa, dok ih pretiču nova i drugačija djela Crkve, dotle Amfilohije raste na horizontu vječnosti ”u mjeru rasta visine Hristove”. (Ef 4,13)
Ovo posljednje su riječi Svetog apostola Pavla. U našoj priči one znače da sada Hrista bolje vidimo i razumijemo kroz Amfilohija (Božiji Sin o kome je on toliko govorio, sad nam je pristupačniji, bliži i realniji), ali i da Amfilohija jasnije vidimo kroz Hrista. Postaje nam jasniji svaki njegov damar. Svaka izgovorena i svaka prećutana riječ. Govorio je, blago i oštro, opominjuće i utješno, govorio je i pisao puno, jer je shvatao da nije ostalo puno vremena. Ćutao je, još više od toga, jer je znao da vremena ima, i da će ga tek biti.
