Priredio: Vladimir Dimitrijević
Ustaški zločini u Banjaluci i njenoj okolini tokom Drugog svetskog rata (1941–1945) predstavljaju jedan od najsurovijih primera genocidne politike Nezavisne Države Hrvatske usmerene protiv Srba, Jevreja i Roma. Glavni ideolog i organizator ovih terora na području Bosanske Krajine bio je ustaški stožernik Viktor Gutić. Odmah po preuzimanju vlasti u aprilu 1941. godine, ustaše su započele sistematski progon.
Gradski park i javna mesta bili su obeleženi tablama sa natpisom „Zabranjen pristup Srbima, Jevrejima i psima“. U maju 1941. ustaše su uhapsile, zverski mučile i ubile episkopa banjalučkog Platona i protojereja Dušana Subotića, a njihova tela bacile u reku. Do temelja je srušen Saborni hram Hrista Spasitelja u centru grada. Sve jevrejske sinagoge su devastirane, a sefardska sinagoga je pretvorena u javnu kuću. Srpske i jevrejske porodice su izbacivane iz svojih kuća u centru grada, oduzimana im je imovina, a veliki broj je deportovan u logore.
Najveći i najstrašniji zločin na ovom prostoru dogodio se 7. februara 1942. godine, kada je u samo jednom danu ubijeno 2.315 srpskih civila, među kojima je bilo 551 dete.
Ovaj unapred planirani pokolj izvršile su ustaše iz Pavelićeve garde (Tjelesni zdrug) i VIII ustaškog bataljona, predvođene natporučnikom Josipom Mišlovom i fratrom Miroslavom Filipovićem (kasnije komandantom logora Jasenovac, poznatim kao „Fra Sotona“). Napad je počeo u ranim jutarnjim časovima. Ustaše su nekoliko dana ranije popisale stanovništvo, a zatim su meštane ubijale isključivo hladnim oružjem, noževima, sekirama, krampovima i maljevima („srbomlatima“), kako se ne bi čuli pucnji. Najdemonskiji zločin desio se u osnovnoj školi u Šargovcu (danas OŠ „Đura Jakšić“), gde su ustaše predvođene fra Filipovićem upale u razred i na očigled učiteljice poklale 52 srpska đaka. Prema podacima, u Drakuliću je ubijeno 1.363, u Motikama 679, u Šargovcu 257, kao i 16 srpskih rudara u rudniku Rakovac.
Ustaška komanda je pokušala da sakrije tragove ovih zločina naređenjem o tajnom pokopu, a u posleratnom periodu jugoslovenske vlasti su često umanjivale broj žrtava ili ih podvodile pod formulizaciju „žrtve fašističkog terora”, zbog čega je prva spomen-ploča sa tačnim istorijskim kontekstom podignuta tek decenijama kasnije.
Posle Drugog svetskog rata o svemu se ćutalo. A onda je banjalučki biskup, Alfred Pihler, iskreno molio pravoslavnu braću za oproštaj. Bio je to čin hrišćanskog pokajanja, koji nije bio puka ideologija ekumenizma. Mnogi iz „Crkve u Hrvata“ su se mrštili na biskupov stav, ali je on ostao zapamćen kao svetao primer. I treba ga se setiti. Biskupovu poslanicu donosimo u celini. Da se ne zaboravi.
BISKUPSKI ORDINARIJAT-BANJALUKA
Broj: 1269/63.
BISKUPOVA BOŽIĆNA ČESTITKA
Alfred, Božjom milošću i voljom Apostolske stolice banjalučki biskup, šalje svim svećenicima i vjernicima u banjalučkoj biskupiji pozdrav i blagoslov u Gospodinu.
Draga braćo svećenici,
dragi vjernici!
Prije nekoliko dana vratio sam se iz Rima gdje sam prisustvovao drugom zasjedanju II vatikanskog sabora. Sretan sam što se opet nalazim među vama i što vas na ovaj veliki blagdan smijem pozdraviti.
Posljednjih dana našeg boravka u Rimu pohodili smo mi, biskupi Jugoslavije, našeg Papu, svetog oca Pavla VI. Tom prigodom nas je Kristov Namjesnik zamolio da svojim svećenicima i vjernicima prenesemo njegove pozdrave i njegov apostolski blagoslov. Ja to, eto, činim i ujedno vas molim da uvijek ostanete vjerni svetoj Rimskoj Crkvi i da se molite za njezina poglavara, papu Pavla VI.
Danas je Božić. To znači: na današnji dan prije dvadeset stoljeća rodio se u Betlehemu, u jednoj staji, Isus Krist, Božji Sin i naš Spasitelj. Ako je išta na svijetu veliko i važno, onda je to ovaj sveti i veliki dan. Bog je postao čovjek, naš brat, da nas spasi i zauvijek usreći. Zato su danas u duhu okupljeni u onoj betlehemskoj staji svi kršćani svijeta. Oni slave ovaj blagdan i razmišljaju o neizmjernoj Božjoj ljubavi prema nama ljudima.
Na današnji dan Bog je učinio za nas najviše što je mogao učiniti. Skinuo je sa sebe sjaj svoje božanske pojave, sišao na zemlju i postao malo nemoćno dijete. Sin Božji postao je sin siromašne Marije. Postao je čovjek. Zašto?
Najprije da nam pokaže put u vječni život. Od Njega znamo da je to put vjere, vršenja Božjih i crkvenih zapovijedi i primanja svetih sakramenata. Tko je Bog i koliko On voli čovjeka, to nam je pokazao Isus Krist i to znamo od ovog svetog blagdana. I tko je čovjek, to čudno stvorenje od duše i tijela, i to znamo od današnjeg blagdana, jer nam je i to pokazao Isus Krist. Koliko mora da vrijedi naša duša, ta naša toliko zanemarena duša, kad se sam Bog nije ustručavao jedne ledene decembarske noći sići na zemlju da je spasi i usreći!
Tako nam je Krist pokazao svoj put. No, to nije sve. On nas je darovao i svojim božanskim životom. Pri tom ne mislim samo na to da je On na križu umro za nas. Ja sad prije svega mislim na Njegov božanski život, onaj život kojim živi Presveto Trojstvo i koji se primanjem svetih sakramenata prelijeva u nas, te postajemo prava Božja djeca, dionici Kristova božanstva. Krist nam je dao svoj život. Taj dar primamo u sakramentima. Nema veće ljubavi, nego kad tko daruje svoj život onome koga voli.
– 2 –
Okupljeni danas oko malog Isusa, mi moramo shvatiti da je Kristova religija, religija ljubavi. Bog nam je iskazao svoju beskrajnu ljubav, da bismo i mi imali ljubavi prema našoj braći i sestrama i cijelom svijetu. Naša su braća i sestre svi ljudi, bez obzira na religiju, narodnost, rasu ili jezike. To je najveća zapovijed Božja zapisana Kristovom krvlju i suzama na ulazu u betlehemsku staju. To nam navješta ovaj blagdan.
Kad je papa Pavao VI. otvorio drugo zasjedanje našeg Sabora, rekao je među ostalim otprilike i ove riječi: Naša je želja da se svi ljudi ujedine u pravoj Kristovoj Crkvi. Osobito rastavljena braća drugih kršćanskih vjera treba da osjete našu ljubav. Zato ovdje pred svima biskupima priznajem da smo u prošlosti griješili protiv ljubavi. Svađali smo se s braćom drugih crkava, bilo je i mržnje. Evo ja ih molim da nam oproste, a i ja sa svoje strane, opraštam svima, ako su, možda nas mrzili ili prezirali.
Tako je govorio naš Papa.
I mi bismo, draga braćo, na ovaj blagdan ljubavi trebali reći nešto slično. Upravo u ovoj zemlji su u prošlom ratu mnoga naša braća pravoslavne vjere poginula zato što su pravoslavci. Oni koji su ih ubijali imali su u džepu katolički krsni list. Zvali su se katolici. I ti kršćani ubijali su druge ljude, također kršćane, zato što nisu Hrvati i katolici. Mi bolno priznajemo tu strašnu zabludu tih zalutalih ljudi, i molimo našu braću pravoslavne vjere da nam oproste kao što je Krist na križu svima oprostio. Ujedno i mi opraštamo svima, ako su nas možda mrzili ili nam nepravdu učinili. Danas pred kolijevkom Isusa Krista neka se izbrišu svi dugovi i neka zavlada ljubav. Onda smo istom učenici Isusa Krista i onda imamo zaista pravo da se nazivamo svetim imenom kršćanin. I svi drugi na koje smo se možda srdili, svi drugi neka nam oproste, svakome danas pružamo ruku pomirenja i ljubavi.
Draga braćo i sestre! Jeste li razumjeli ovu moju božićnu poruku?
Slaviti Božić, blagdan ljubavi, a ostati nepomiren sa bilo kojim čovjekom na svijetu, nemoguće je. Ovdje, pred betlehemskim jaslama svi se moramo sa svima pomiriti i svi moramo svima oprostiti. Onda će božićna zvona zvoniti za nas i na nas će se odnositi božićna anđeoska pjesma: Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima dobre volje.
U tom smislu, ja vam od srca govorim staru kršćansku božićnu čestitku: Čestit Božić i sveto Porođenje Isusovo!
| Banjaluka, 20. prosinca 1963. | Alfred, v.r. biskup |
—————————————————-
Biskupova božićna čestitka ima se pročitati kod sviju misa prvi dan Božića u svim crkvama u kojima se nedjeljom propovijeda.-
Izvor: Iskra
