Piše: Redakcija
Bljesak i oluja DPS-a na Andriju Mandića, a zbog telegrama saučešća upućenog porodici Ratka Mladića, ne stišava se. Čini se da je to, u stvari, jedini krimen koji opozicija može pripisati predsjedniku Skupštine i da je zato zagrizla kao pit-bul za jedan telegram koji za koji će i najpovršnija semantička analiza pokazati da ne sadrži etički spornu glorifikaciju lica pravosnažno osuđenog za ratne zločine.
Dobro, politika je eo ipso pitanje jezika, odnosno jezičkog diskursa, ali veoma je opasno, o čemu u svojim filosofskim i politološkim radovima minuciozno piše Dražen Pehar, kada sklizne u dediskurzaciju. A ovdje je upravo riječ o tome, o fragmentaciji diskursa i njegovom voluntarističkom i proizvoljnom pretvaranju u dediskurs, kako bi se on potom koristio za političku i propagandnu manipulaciju.
Kao što je već rečeno, politika je pitanje jezičkog diskursa, pa je tako sasvim legitiman stav DPS, da je Mandićevo slanje telegrama saučešća Mladićevoj porodici pogrešan čin. Ali on je samo to – legitiman stav, nipošto validan argument za proglašavanje Mandića političkom štetočinom neprihvatljivom za Evropu i evropsku Crnu Goru.
Ostavimo na čas po strani etičke aspekte i postavimo sljedeće pitanje, ono koje je DPS, kao parlamentarna stranka sa višedecenijskim učešćem u vlasti, morala prva da postavi – koja je to institucionalna norma koja artikuliše i propisuje situaciju sa slanjem telegrama saučešća, čak i kada je riječ o licu kojem je izrečena pravosnažna sudska presuda za ratne zločine?
Gle čuda, takve norme nema, barem ne kao opšteprihvaćenog konsenzusa, već ona postoji samo kao lična impresija ili kao konsenzus interesne grupe. Pa tako jedna interesna grupa smatra da je upućivanje telegrama saučešća Mladićevoj porodici neoprostiv grijeh, a druga interesna grupa u tome ne vidi ništa više od slijeđenja tradicionalnog obrasca. Oba ta pogleda jednako su legitimna, ali oni se ne bi smjeli pretvoriti u oruđe političke ucjene, kao što je DPS učinio sa svojim stavom.
Treba reći i to da nijedan od Mandićevih kritičara nije uspio dokazati da je on prešao crvene etičke linije i da je relativizovao sudske presude, glorifikovao zločine i zločince ili ponižavao žrtve. Umjesto dokazivanja svoje tvrdnje, kritičari su se opredijelili da postupaju kao pobornici zakletvi na vjernost iz veličanstvenog Helerovog romana Kvaka-22, odnosno kao komesari koji ne dopuštaju da se njihova parola podgvrne bilo kakvom preispitivanju.
Jedan je glas uzviknuo – Mandić je odbacio evropske vrijednosti! A potom su mu se svi pridružili, poput žaba u bari krekećući tu krilaticu i ne pomišljajući da utvrde po čemu tačno ona krši te vrijednosti. Skoro kao nekakva karikaturalna varijacija notorne Rezolucije Informbiroa iz 1948. godine, kada su trabanti Kremlja unisono ponavljali ono što je Staljin izrekao kao optužbu na račun Jugoslavije i njenog vođstva.
Istine radi, valja reći da je jugoslovensko vođstvo na optužbe Informbiroa odgovaralo navlas identičnim metodama, za razliku od Mandića, koji je pokazao da je dorastao politici kao umijeću dijaloga. Nije mali paradoks sadržan u činjenici da DPS, kao partija koja se predstavlja kao lučonoša evropskih vrijednosti u Crnoj Gori, u ovom slučaju nalikuje na boljševike sa njihovom isključivošću, a da li se odbljesci boljševizma mogu smatrati za kompatibilne sa evropskim vrijednostima, to ostavljamo čitaocu da sam prosudi.
Vratimo se sada etičkim aspektima ovog slučaja. Za početak, ukazaćemo na činjenicu da su haški Tribunal i XXI vijek odbacili praksu uspostavljenu u Nirnbergu, koju su potom slijedile i neke države, da se leševi zločinaca osuđenih za najteža djela sahranjuju na nepoznatoj lokaciji ili da se spaljuju a njihov pepeo potom rasipa kako bi se spriječilo stvaranje memorijalizacijskog toposa.
Filosofija prava i pravna praksa smatraju da se izrečena kazna iscrpljuje sa njenim dovršavanjem. Pa tako danas u susjednoj Hrvatskoj jedan Dario Kordić uživa privilegije rehabilitovanog zločinca i čak mu je omogućeno da djeluje kao motivacijski predavač. On je bio osuđen na vremensku kaznu i hrvatska država smatra da je on svoj dug zakonu otplatio. Lica osuđena na doživotni zatvor svoj dug otplaćuju u času smrti i nakon toga njihova kazna postaje – odslužena kazna.
Ukoliko je danas praksa da se takva lica sahranjuju uz odgovarajući obred, postavlja se pitanje zašto je izražavanje saučešća porodici problematično, pogotovo ako to saučešće ne sadrži nikakve kvalifikative ličnosti niti događaja zbog kojih je umrli osuđen. Na ovo pitanje, kao ni na ona koja iz njega izviru, ne postoje jednostavni i gotovi odgovori, ali očito je da DPS i njegovi istomišljenici nisu spremni ni da razmisle o tim odgovorima, već priželjkuju povratak stare prakse i barem korporalnu damnatio memoriae.
Na ovom mjestu otvaraju se još neka neugodna pitanja po Mandićeve kritičare. Kada je Mladić postao ratni zločinac? Kada je pravosnažno osuđen ili kada je činio djela zbog kojih je osuđen? Iz ovog pitanja proističe i naredno – kada je Milo Đukanović postao paladin evropskih vrijednosti? Za razliku od Andrije Mandića, zbog čije ranije retorike nijedna majka nije prolila suzu, Đukanović je ne samo morao znati šta se sve zbiva u susjednoj zemlji, pogotovo jer su se neki od zločina dešavali na teritoriji pod njegovom vlašću, već je odabrao da aktivno podržava Mladića i da ga naziva herojem, čime je posredno olakšao proljevanje mnogih majčinskih suza.
Legalistički posmatrano, nemoguće je retroaktivno utvrditi Đukanovićevu odgovornost, ali s aspekta etike ona i te kako postoji i kočoperi se pred pitanjem – zašto je Đukanović uspješno izbjegao svaku sankciju i izronio kao preporođeni evropejac. Umjesto da stane pred ogledalo, DPS se opredijelio za moralistički supremacizam i za uvođenje kategorije neoprostivog grijeha, omiljene igračke salonskih humanističkih intelektualaca koji, baš kao i njihovi navodni oponenti, odnosno rigidni desničari, nastoje da fiksiraju stvarnost i ne dopuste joj nikakvu dinamičnost. A Mandić pokazuje da je ta dinamičnost ne samo moguća, već i nužna, ukoliko čovjek želi da ide ukorak s vremenom.
Odgovore na sva ovdje postavljena pitanja nipošto ne može dati samo jedan čovjek niti bi takvi odgovori, koji nisu plod ozbiljne i principijelne javne diskusije, imali ikakvu vrijednost, već bi bili veoma štetni. Ali čak i nagovještaji tih odgovora neumoljivo osvjetljavaju današnji moralistički supremacizam DPS-a kao komesarski i farisejski i, nimalo paradoksalno, kao u duhu blizak nacionalističkom i totalitarnom moralističkom supremacizmu. A ta bliskost tu partiju čini neuporedivo antievropskijom i štetnijom po interese Crne Gore i njenih žitelja, nego što bi to egzaltirani jurišnici DPS-a htjeli priznati.
