Besjeda protojereja-stavrofora Radomira Nikčevića o blaženopočivšem Mitropolitu Danilu (Dajkoviću), izgovorena 14. septembra 2026. ljeta Gospodnjeg u Donjem manastiru Ostrog.
Po blagoslovu Mitropolita Joanikija, rečeno mi je da nešto kažem o Mitropolitu Danilu, s obzirom na to da sam zadnje tri godine njegovog života proveo bukvalno sa njim u Cetinjskom manastiru. Ja sam kao sveštenik rukopoložen 1990. godine, a evo, znate svi, on se upokojio 1993. godine.
Život Mitropolita Danila je bremenit i sadržajem, a ne samo njegovim godinama, jer on je živio gotovo cijeli vijek. I sad, razmišljajući šta da kažem, došla mi je na pamet ideja da, praktično, njegov život posmatramo kroz četiri četvrtine njegovog zemaljskog života.
Jer on se, kao mlad dvadesetogodišnjak — to bi bila neka prva četvrtina njegovog života, koji je trajao gotovo cijeli vijek — kao dobrovoljac prijavio i bio učesnik ratova, i Balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata. Šta nam to govori? To nam govori da je on, kao mladi Tomo Dajković, imao ljubav prema svom rodu, srpskom rodu, i da je bio spreman i u to vrijeme da položi svoj život. I svaki dobrovoljac, kad ide u rat, prije svega mora da se pomiri sa činjenicom da može u tom ratu da pogine.
Vratio se iz ratova. Druga četvrtina njegovog života je vrlo teška. I često nam je govorio: „Ne daj Bože da se kome desi što se meni u životu desilo.“ U drugoj četvrtini života, kao već formiran čovjek, kao bogoslov, postaje sveštenik, oženio se i dobio četvoro djece.
I dobio je razne parohije. Zadnja njegova parohija bila je u Kočanima. Zbog zarazne bolesti koja je harala, izgubio je troje djece i suprugu. Često je govorio — to sam slušao svojim ušima u manastiru — da samo onaj ko nema djecu ne zna šta znači ispratiti četiri sanduka za 40 dana.
Dakle, ostao mu je samo jedan sin, kasnije je i njega sahranio. Kad ovako, ja sam porodičan čovjek, razmišljam šta je lakše — da li je lakše bilo onim njegovim kolegama koji su stradali na Zidanom mostu i koji su ubijeni, na razne načine ubijani, ili njemu — svakako da je njima bilo lakše. Mnogo je lakše onome koga za kratko ubije puščano zrno, izgubi život, negoli onome kome se iščupa duša.
A on je to stoički podnosio. Poslije toga, a ne samo to, nego sve njegove kolege sveštenici iz toga vremena, najbliži, svi su nemilosrdno ubijani. Ostao je i bez kolega, bez ljudi sa kojima je služio Liturgiju, bez Mitropolita Joanikija, ostao je kao sirak, tužan, bez igdje ikoga. A onda se sklonio iz Crne Gore, bio je u Skoplju, i to bi mogla da bude, da kažemo, neka treća četvrtina njegovog života, gdje je pokazao, kao sekretar skopskog mitropolita, jedan dar za crkvenu administraciju i za poslušnost svojoj Crkvi.
Bio je — to smo svjedoci i mi, i tu je otac Matej u manastiru — kad je došao novi Mitropolit 1990. godine, nijednu jedinu stvar nije učinio bez blagoslova novog arhijereja, a već je tada imao 90 godina. Koliko je smirenje pokazao!
Imao je ogromnu revnost za Crkvu. Nikada se nije desilo da on, ako je zdrav bio, preskoči bogosluženje. Interesantan je jedan događaj. Pošto je kancelarija naša radila od osam sati u Mitropoliji, ja dođem tako pet-deset minuta ranije, on obučen i spreman, potpuno se sam spremio. I kaže:
„Oče, a đe si do sad?“
„Pa, Vladiko, evo, stigao sam.“
Pa kaže: „Pali auto.“
„Pa dobro, a gdje ćemo, Vladiko?“
„Pa idemo na Liturgiju.“
„Pa gdje?“
„Da znaš kakav je Josif Skopski! Nije smjelo da se kasni na Liturgiju. Sveštenici moraju da se obuku. Onaj ko se na vrijeme ne obuče, ne može da služi Liturgiju.“
A Josif Skopski je bio prije Drugog svjetskog rata, on je bio njegov sekretar. Šta nam to pokazuje? Da je čovjek koji je imao tada 90 godina imao to poštovanje prema jerarhiji, imao poštovanje prema službi, imao strahopoštovanje prema toj službi.
I kad vi vidite čovjeka koji je tako stradao, kome je stradala cijela porodica, kome su stradale kolege, pobijen Mitropolit, koji je kasnije proizveden u čin mitropolita — to je bila genijalna, mudra odluka Patrijarha Germana, da njega postave za mitropolita, jer je on u najteže vrijeme došao da bude mitropolit. Tada se projavio i ispunio zapovijest Hristovu: „Budite mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi.“
Kad vi čitate danas sva ta akta koja je on pisao i kad vidite kakva je njegova borba bila, i kad vidite kako su i u to vrijeme pokušavali da naprave raskol kao u Makedoniji, kako je on mudro postupao… Mnogi to nisu razumjeli, pa su se pitali da li on sarađuje sa vlastima u to vrijeme. On je sa njima bio onoliko dobar, koliko je bilo potrebno da brod Crkve provede između Scile i Haribde u vrijeme komunizma i da mi ostanemo i opstanemo kao Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori.
Sjećanje: Mitropolit crnogorsko- primorski Danilo (1895-1993)
I jedan je od najzaslužnijih ljudi. Govorio je: „Moj zadatak je da onaj žar koji je Crna Gora vjekovima imala sačuvam, pa kad dođe neko novi, da ga raspiri.“ On je to i učinio. Jer da njega nije bilo, ne bi bilo Srpske crkve u Crnoj Gori, ne bi bilo litija, ne bismo se mi danas okupljali u našim hramovima. Dakle, njegova uloga je ogromna.
Sjećamo se 1985. godine, kad je Patrijarh German došao u Nikšić. Tada je počela obnova Sabornog hrama u Nikšiću. I ovdje, u trpezariji Ostroškog manastira, Patrijarh, da se našali sa njim, kaže mu:
„Visokopreosvećeni, dobro ste ono kazali u onom intervjuu, dobro ste kazali da ste Srbin.“
A prije toga, nekih mjesec-dva dana, bio je intervju sa njim u jednom beogradskom listu, i on je izjavio za sebe — on je to stalno govorio — da je Evropljanin, da je Jugosloven, da je Srbin, da je Crnogorac, da je iz Drušića, ali prije svega bio je čovjek Božji.
I onda počnu arhijereji, bilo ih je tu petnaest, da se smiju, malo se smiju, kako će sad Mitropolit da odgovori. A on, onako duhovit, ustane i kaže:
„Vaša svetosti, govorio sam ja da sam Srbin kad se ti nijesi bio ni rodio.“
Znači, on je govorio za sebe, uvijek, da je Srbin, da je pravoslavni hrišćanin i da je čovjek Božji.
Eto, nadam se da nisam odužio. Morao sam to da kažem jer sam dobio poslušanje. On je bio po svemu čovjek Božji i ja sam siguran da je Gospod njemu otvorio Svoje Carstvo nebeske slave i svjetlosti, i da on sa svima svetima, i sa Svetim Petrom Cetinjskim, sa našim Mitropolitom Amfilohijem, sa Svetim Petrom, sa Njegošem, veliča svesveto ime Oca i Sina i Duha Svetoga, u vjekove vjekova. Amin.
