Piše: Tufik Softić
Kada dođe vrijeme da se kupi ogrjev za dugu zimu na sjeveru, poželim da budem šumski radnik. Ne znam baš koji u lancu, ali onaj što ima dvije kuće na selu i stan u gradu. Stan u Podgorici – da se nađe kad đeca stasaju za fakultet. Stan u Budvi – neka ga, valjaće, cijene skaču.
I, naravno, u voznom parku tri automobila: neregistrovani golf dvojka za šumske puteve, limuzina za gradske ulice i posljednji model džipa za autoput. Pa pomislim, šta će mi škole i šta sam radio čitavog života kada me svake jeseni zaboli glava od pitanja kako ću obezbijediti novac za pelet?
Najradije bih diplomu mijenjao za tri stabla bukve, hrasta, graba ili smrče. Štogod – samo da gori i grije. Jer na sjeveru Crne Gore grejna sezona traje dugo, zime su hladne, a za veliki broj domaćinstava ogrjev nije luksuz nego osnovna životna potreba. I tu je apsurd. Imamo šumu. I to ne malo šume.
Crna Gora je među najšumovitijim zemljama Evrope. Prema podacima Nacionalne inventure šuma, šume pokrivaju oko 60 odsto teritorije, a kada se doda šumsko zemljište, taj udio je oko 70 odsto. Pa ipak, kada dođe zima, običan građanin od tog bogatstva nema mnogo koristi. Naprotiv – plaća.
I pita se kako je moguće da živimo u zemlji bogatoj šumom, a da drvo i pelet predstavljaju sve veći udar na kućni budžet. Naravno, šuma nije isto što i ogrjev.Između stabla u državnoj šumi i drva složenih pored peći, nalazi se čitav lanac: upravljanje šumama, dodjela prava na korišćenje, sječa, izvlačenje, transport, prerada, skladištenje i trgovina. Na kraju tog lanca je građanin. I račun.
Pitanje je samo ko u tom lancu ima najveću korist, a ko na kraju dobija najveći trošak.Još je veći problem kada se prema šumi ponašamo kao prema resursu koji će uvijek biti tu i koji se može koristiti bez ozbiljnog i dugoročnog plana. A šuma nije beskonačna. Nije ni samo balvan.
Ona je zaštita zemljišta, voda i biodiverziteta, ali i resurs od kojeg se može živjeti ako se njime domaćinski gazduje. Zvanični državni dokumenti šumu tretiraju kao važan ekonomski i ekološki resurs koji zahtijeva održivo upravljanje. Ali građanina u novembru najviše zanima ono što će mu biti pored peći.
Tu smo već decenijama u istom problemu.Gradovi na sjeveru nemaju toplane, nema druge alternative, a veliki broj ljudi ostaje upućen na drva i pelet. I prepušten sam sebi, da se snađe kako zna i umije. Pelet je možda najbolji primjer tog apsurda. Kada tržište poremeti cijene ili snabdijevanje, građani počinju da strahuju hoće li ga biti dovoljno i koliko će koštati.
Tada država reaguje mjerama kojima pokušava da zaštiti potrošače. Ali reaguje kada problem već izbije.Grijanje mora biti dio ozbiljne i dugoročne energetske politike. Jer čovjek može odložiti kupovinu automobila.
Može renoviranje kuće pomjeriti za godinu. Može ne otići na more. Ali ne može reći – „ove zime se nećemo grijati“.Zato priča o šumi nije samo priča o šumarstvu. To je priča o energiji, standardu građana i načinu na koji država upravlja onim što joj je priroda dala. Možemo biti bogati šumom na papiru, a siromašni energijom u kući.
I upravo je to ono što nam se događa.Da se ne shvatimo pogrešno. Nije mi krivo što je neko u tranziciji imao više sreće od mene. Nije mi krivo što je neko poslije dvije i po decenije koncesija iz prljavih patika uskočio u džip i puši tompus. Dobar je meni i ovaj punoljetni automobil.Ali moram dati oglas – mijenjam diplomu za koncesiju na samo dva i po dana.Ili, još bolje, za doznačni čekić – onaj što ga je onaj drugi nosio za pojasom kad ide na svadbe i veselja.
Samo na dva i po dana. A onda ga prosljeđujem komšiji. Pa neka malo kruži kroz narod, dok se svi ne snabdijemo ogrjevom. Ne moramo svi biti bogati, ali ako već imamo šumu, red je da nikom ne bude hladno. Ni socijalnom slučaju, ni penzioneru koji strahuje kako će kupiti pet metara drva. Red je da ogrjev ne bude najveći godišnji udar na porodični budžet.
Izvor: RTCG
