Jovan Ćirilov je još od malih nogu obilježen teatrom koju je kasnije postao njegova sudbina. Danas je jedan od najboljih poznavalaca istorije pozorišta, svjetske drame i svega onoga što je vezano za pozorište. Zasigurno najbolji upravnik pozorišta, a dokazuje to godinama u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu i kao ne manje uspješan umjetnički rukovodilac BITEF-a.
Razgovarao: Ranko Pavićević
No, Jovan Ćirilov je takođe uspješan pisac i prevodilac, scenarist, dramaturg, lingvista. Razgovarali smo u Budvi, u jeku programa sedmog festivala Grad teatar.
Vi ste, gospodine Ćirilov, kao rijetko ko, dali izuzetan doprinos razvoju pozorišne umjetnosti. S obzirom na to da ste i prevodilac, dramaturg i pisac, rekao bih da ste Vi prije svega pravi pozorišni čovjek. Da li se slažete sa mojom tvrdnjom?
Ja ni sam ne znam da kažem šta sam prvenstveno, ali sudeći po tome koliko svog vremena upotrebim na bilo koju od ovih oblasti, nesumnjivo da bi se moglo reći, da sam prije svega pozorišni čovjek, što ne znači da iz ovih oblasti koje ste pomenuli, ne unosim određena iskustva i obrnuto, da moja pozorišna iskustva koja su moja osnovna životna iskustva u jednoj dinamičnoj sredini, ne prenosim na druge oblasti. Međutim, iskreno rečeno, lingvistika je moja najveća strast. Sa riječima se najbolje snalazim i za lingvistiku imam najviše dara.
Za sve što ste učinili u pozorištu, dobitnik ste niz značajnih nagrada, među kojima je i statueta Joakim Vujić. Ona je u Vašem slučaju prvi put dodijeljena jednom upravniku pozorišta. Kako to komentarišete?
Oni koji su nagrađivali, imali su vjerovatno, prije svega, na umu, da je pozorište ne samo ono što se vidi na sceni, ne samo ono što se piše, nego je veoma važno, da se jedno pozorište vodi kao jedan čin, estetika, kao jedno shvatanje svijeta. Taj koncept naravno nije samo moj, već je u Jugoslovenskom dramskom postojao veoma dugo, sa veoma snažnim ličnostima kao što su Eli Finci, Bojan Stupica, Velibor Gligorić, Mladen Dedinac, Ćoković…
U čemu je Vaša formula uspjeha?
U pozorištu se osjećam kao jedan među radnicima. Upravnik se brine o cjelini umjetničkog i ostalog života kuće. To je težak, katkad i fizički rad, zanat koji zahtijeva napor i znanje. Ali, ono što je najpotrebnije umetniku jeste intuicija, dar, emocija a ponekad i afekat. Jer ja se ponekad i naljutim ako je to sa razlogom.
Ljuba Tadić u razgovoru sa Rankom Pavićevićem: Velika je snaga umjetnosti
Šta Vas to najviše naljuti u pozorištu?
Sve ono što smeta napretku i radu pozorišta. Najčešće je to nedisciplina. Nedisciplina se više osjeća u pozorištu, jer je riječ o kolektivnoj umjetnosti. Pozorište vam je kao vojska. U njemu je uvijek rat. U vojnicima, oficirima i generalima, a pogotovo sa razjedinjenim generalštabom.
Ako je Arto tvrdio da pozorište postavlja svijetu na ivicu katastrofe, šta po Ćirilovu predstavlja pozorište na kraju dvadesetog vijeka?
Pozorište stalno dovodi svijet i samo pozorište pod znak pitanja i naravno, katastrofalno je u Artoovskom smislu. A kada je i sam svet katastrofičan, onda je pozorište i teško i lako. Veoma je teško ponoviti i shvatiti katastrofu i izraziti je na pravi način. Kad je Arto govorio, to je bila neka vrsta vikenda istorije i on je u smislu borbe protiv buržoaskog, građanskog, zabavnog pozorišta, govorio o katastrofičnosti pozorišta. Danas pozivati na pozorišni čin kao katastrofičan više znači. On znači opomenu, očuvanje takvog života i uticanje da taj život makar privremeno bude drugačiji, tj. pokušaj da se ipak ne izgubi humanistička perspektiva pozorišne umjetnosti.
Ako razmišljamo o pozorištu, o tome, šta pozorište otkriva za budućnost, možemo li reći da su to velike teme na uzvišeni, umjetnički način?
Svaka umjetnost je jedna projekcija za budućnost. To je veoma teška tema i teško pitanje. No, u svakom slučaju, neko je to lijepo rekao, „da je umjetnost, sjećanje na budućnost“.
Koliko je pozorište kod nas poštovana umjetnost i koliko promjene u društvu neposredno ugrožavaju i utiču na teatar?
Mogu da kažem da su krizna vremena nažalost prava pozorišna vremena, naravno, ako je riječ o jednoj političkoj, sociološkoj i materijalnoj krizi. Ona, može se reći, stimuliše ljude i samo pozorište i mogu da kažem da je ovo srećan period od pozorišta. Naravno, kao što obično biva u toj situaciji, pojavljuju se određeni slučajevi grubog komercijalizma, ali je to nus-produkt onog ozbiljnog što se javlja u recimo pozorišnom životu Beograda. To je znak, da se ozbiljne teme, tretiraju na ozbiljan način.
Da li i koliko ovo vrijeme sa evidentnim padom duhovnih vrijednosti, utiče i koliko se odražava na krizu u pozorištu?
Može se bez obzira na sve reći, da je taj pad duhovnih vrijednosti donekle prividan. Jer uvijek je duhovna vrijednost i intelektualna dimenzija manjina i u mirnim i u kriznim vremenima. Pozorištu, naravno, smetaju mnoge stvari u društvu, ali ipak, kao neka ponornica u svakom vremenu, pa i u ovom sadašnjem se razvija ta duhovnost.
Pogledajmo samo koliko imamo pjesnika, književnika, filozofa, umjetnika. Nažalost, mnogi su iz ove tehničke inteligencije otišli, ali je dosta njih ostalo, vredno radi i značajno doprinosi našoj duhovnosti.
Ljuba Popović u razgovoru sa Rankom Pavićevićem: Slikanje je magičan čin
Veliki broj intelektualaca, zbog svega što se dešava, nalazi se van granica naše zemlje. Šta je po Vašem mišljenju glavna uloga intelektualca u ovom smutnom vremenu?
Smatram da je sveta dužnost ne zaboraviti svoj nacion i svoj narod, što ne znači gledati usko samo na svoj narod već sve narode koji žive na ovim prostorima, a to je jedan multietnički prostor. Dužnost intelektualca je da razvija toleranciju i duhovne snage, i da shvatimo jedno jednostavno pravilo kategoričnog imperativa Kanta, da se moramo tako ponašati u ovome svijetu, da svaki naš čin bude takav čin koji može postati moralni zakon. Ako tako postupamo, što nije ni malo lako, iako formula djeluje jednostavno, onda ćemo imati dobre susjede, pogotovo ako i oni postupaju tako.
Jedino tako perspektiva može biti u dobrosusedstvu i razmeni duhovnosti, a ne u krvavim obračunima koji ne dolikuju našem veku i ne dolikuju čovjeku.
Koliko je to teško ostvariti?
Naravno da je teško, ali, intelektualac mora biti čovjek koji u svojoj ličnosti spaja razum i obrazovanje, moralne principe i informisanost. Jer, ima mudrih ljudi u svim slojevima društva, ali intelektualac mora raspolagati određenom količinom činjenica, a za shvatanje smutnih vremena to podrazumeva i svijest o istoriji.Nevolja današnjih smutnih vremena je što je ovo doba izrazito malog uticaja filozofije i filozofa, znači zanemarivog uticaja intelektualaca na sferu političke pragme. Danas, u trenutku velikih društvenih i istorijskih lomova, nijedan veliki filozofski sistem ne pomaže da se taj svijet razume, bolje vodi i istinski preobrazi.
Kada govorimo o tome, kakav je intelektualni horizont političara koji su na sceni?
Danas vladaju političari poluintelektualci sa nekoliko površno pročitanih stranica iz srednjoškolskih udžbenika filozofije i zato nam svijet izgleda takav kakav osjećamo na našim plećima. Nije slučajno da je intelektualni horizont tih ljudi kod nas a i u svijetu određen agroetikom korjenja, šibe i šargarepe. Prostorima jugoistočne Evrope danas gotovo po pravilu ne vladaju državnici, već političari, čije su sumnjive moralne vrijednosti jasne ako imamo na umu prostu činjenicu da su, kako bi imali vlast i u postkomunizmu, kao istaknuti komunisti, napravili ideološki *salto mortale* nedostojan vođa nacija. Državnici bi moralo danas imati izraženu intelektualnu dimenziju da bi mogli voditi politiku kao „umjetnost mogućnog“, a ne kao praksu nemogućnog. Jer intelektualci moraju imati sposobnost da misle drugačije i da se za to žrtvuju. A ako posustanu, moraju na svojim usnama imati spremno makar neko naknadno „Ipak se okreće!“
Vratimo se ponovo pozorištu. Praveći repertoar, da li i koliko vodite računa o publici?
Ne voditi računa o publici, pozorišno je samoubistvo. Mora se stalno u svakom periodu opipavati puls publike, jer se ona brzo mijenja, zajedno sa društvenim prilikama. A i sam razvoj pozorišta ima svoje zakone koji se zasnivaju na potrebi smjene tema i stila. Bez toga nema umjetnosti.
U Jugoslovenskom dramskom pozorištu završavate jednu veoma plodnu pozorišnu sezonu. Da li ste lično zadovoljni i koja je to predstava koja je obilježje te sezone?
Nesumnjivo da predstave Dejana Mijača obilježavaju sezonu i mi koji smo se bavili poslednjih godina velikim klasicima, jako smo ponositi da je jedan veoma težak i relativno retkom davan tekst od mnogo poštovanog Njegoša, a to je „Lažni car Šćepan Mali“, tekst koji nikada u Beogradu nije urađen, Dejan Mijač koji i sam nosi crnogorsku krv, shvatio na takav način. Bilo bi značajno da smo se samo poduhvatili ovog teksta, a ne to što smo uspjeli sa predstavom ovdje u Budvi, u Crnoj Gori, a potom i u Beogradu.
Amir Or u razgovoru sa Rankom Pavićevićem: Jezik je dom pjesnika
Dosta ste putovali po svijetu i vidjeli mnogo predstava. Koji je vladajući trend u svjetskom pozorištu danas?
Savremeni teatar je električan, postmoderna kao jedna ne-ekskluzivna estetika je još više dozvolila da svako radi šta hoće. Sada cvjetaju svi svijetovi i prošlo je vrijeme teatralizma i samo političkog angažovanja. Ipak, najveće interesovanje vlada za eksperimentalno pozorište. Naravno, u svijetu traje i komercijalno i klasično pozorište.
Koliko taj trend prati srpski teatar?
Srpski teatar taj trend malo prati. On je bolji u tom klasičnom pozorištu. Beograd ima dobro pozorište koje se vraća klasici i još uvek se bavi političkim, istorijskim pozorištem.
Recite nam na kraju, kakva je budućnost našeg pozorišta?
Budućnost je takva kakva i prošlost. To znači u našem slučaju bogata umjetnost koja služi narodu, ali ne na vulgaran način. Inače, naša pozorišta još kada su se rađala početkom prošlog vijeka, bila su dio svjetskog pozorišta. Ona su se koristila stilom svjetskom tradicijom, ali su isto tako tretirala i naše teme. Prema tome, budućnost će biti na tim korijenima, otvorena prema sebi, otvorena prema svijetu. Uvjeren sam da pozorište ima budućnost koja će biti bogata i svojevrsna.
U Budvi, jula 1994. godine .
Izvor: RTV Budva
