Zakonita privilegija, skriveno vlasništvo i pravo kao pas koji je voleo vozove
Piše: Vladan S. Bojić
Najopasniji vid ofšor sistema nije uvek u tome što krši zakon, već u tome što je zakon u različitim državama naučio da razdvoji mesto na kome se dobit stvara, od mesta na kome se oporezuje, stvarnog vlasnika od upisanog vlasnika i dug od delotvorne odgovornosti. Tako pravno dozvoljena tehnika može proizvodi materijalno — nedopustivu nejednakost.
Uvod: pljačka ima pošteno ime, zakonita privilegija ima lažna dokumenta
Kada neko obije banku, društvo zna kako da nazove radnju, koga da goni i koju sankciju da primeni. Kada, međutim, veliki kapital upotrebi niz društava, trastova, nominalnih direktora, ugovora o zajmu, kamatama, licencama i raznim konsultantskim uslugama, isti ekonomski ishod, ili odliv vrednosti iz zajednice u kojoj je ona stvorena, može biti proizveden urednim ugovorima, pečatima i registracionim brojevima. Prvi slučaj je vidljiv i kažnjiv. Drugi je nevidljiv, profesionalno projektovan a formalno — zakonit.
Ta i takva zakonitost je središnji problem, jer ne dokazuje pravičnost sistema; već da je privilegija ugrađena u njegovu arhitekturu. Čovek koji plaća porez tamo gde živi i radi, finansira sudove, katastar, policiju, škole, bolnice, puteve i zaštitu svojine. Onaj ko posluje u toj istoj zajednici, na istom tržištu, koristi istu infrastrukturu i ostvaruje istu institucionalnu zaštitu, ali dobit knjiži u jurisdikciji s minimalnim porezom, ne donosi samo „poslovnu odluku“, već deo troška svog poslovanja prebacuje na one koji ne mogu da pobegnu. Zato se ofšorizam ne sme svesti na egzotična ostrva, tajne račune i krivične afere, jer je, i poreski, i svojinski, procesni, politički, socijalni i moralni poredak. Njegova glavna imovina nije palma s Kariba, već udaljenost: živi između prihoda i poreza, imena i kontrole, presude i naplate, državne pogodnosti i javne odgovornosti.
Šta je ofšorizam: Od: Čiji si ti mali; do: Mali, pod čijom si jurisdikcijom
Ofšor kompanija nije posebna vrsta pravnog lica s jedinstvenom svetskom definicijom, nego je to funkcionalan naziv za društvo smešteno izvan zemlje u kojoj se nalaze, njegova stvarna delatnost, imovina, upravljanje ili vlasnik, najčešće u jurisdikciji koja nudi nizak porez, ograničeno objavljivanje podataka, jednostavnu registraciju i posredničke usluge. Delaver, Džerzi, Britanska Devičanska Ostrva, Kajmanska Ostrva, Belize, Panama, Sejšeli, Mauricijus, Sveti Vinsent i Grenadini i druga mesta razlikuju se po pravu, ali u međunarodnim strukturama mogu obavljati srodnu funkciju. Ofšor sistem zato nije samo poreski režim, već nešto mnogo više: omogućava kapitalu da bira: gde će postojati kada stiče prava, a gde neće postojati kada treba da ispuni obavezu. Kada treba primiti koncesiju, ili kupiti nepokretnost, dobiti kredit i zaključiti ugovor, struktura je pravno prisutna. Kada treba otkriti vlasnika, platiti porez, primiti tužbu ili izvršiti presudu, ona postaje niz adresa, posrednika i različitih pravnih poredaka.
Rečnik prikrivanja: stvarni prevod ofšora je jezik koji laže
Trast (trust) nije kompanija već pravni odnos: osnivač prenosi imovinu povereniku da njome upravlja u korist korisnika ili radi određene svrhe. Osnivač (settlor) je lice koje uspostavlja trast i u — njega unosi imovinu. Poverenik (trustee) je formalni pravni titular imovine koji je dužan da njome upravlja prema pravilima trasta. Korisnik (beneficiary) je lice koje ima pravo na prihod, na imovinu ili drugu korist iz trasta. Zaštitnik (protector) je lice koje, zavisno od ugovora, nadzire poverenika ili odobrava ključne odluke. Ljuštura—kompanija (shell company) je pravno lice koje može imati račun i imovinu, ali nema ni značajnu stvarnu delatnost, zaposlene ili poslovni prostor.
Nominalni akcionar ili direktor je lice čije se ime pojavljuje u registru, dok odluke ili ekonomsku korist može imati drugo lice. Holding i SPV je društvo koje drži udele ili je osnovano za jedan projekat, imovinu, kredit ili transakciju. Stvarni vlasnik (beneficial owner) je fizičko lice koje na kraju poseduje, kontroliše ili ima pretežnu ekonomsku korist, bez obzira na formalni niz društava. To nisu pravni sinonimi. Ali, kada se slože kroz više država, mogu postati delovi istog mehanizma simulakruma: registar pokazuje jedno lice, ugovor predstavlja drugo lice, nalog banci daje i ukazuje na treće lice, a korist prima neko sasvim četvrto. Zato su ključna pitanja uvek ista: ko je obezbedio novac, ko donosi odluke, ko može raspolagati imovinom i kome pripada dobit?
Tri stuba ofšor sistema
I — Porez koji se pretvara u profit
Prvi stub je premeštanje poreske osnovice. Dobit se ekonomski stvara u državi u kojoj postoje radnici, kupci, zemljište, putevi, sudovi i javna infrastruktura, ali se pravno prikazuje u sasvim drugom mestu: kroz kamate povezanom licu, naknade za licencu i žig, konsultantske ugovore, transferne cene, unutargrupne zajmove ili prodaju udela. Porez koji bi bio javni prihod u zemlji delatnosti pretvara se u dodatni privatni profit u zemlji knjiženja. OECD procenjuje da erozija poreske osnovice i premeštanje dobiti (BEPS) države koštaju 100–240 milijardi dolara godišnje, odnosno 4–10% svetskih prihoda od poreza na dobit. Izvor: OECD — Base Erosion and Profit Shifting Istraživanje Tørsløva, Wiera i Zucmana procenjuje da se oko 36% dobiti multinacionalnih kompanija premešta u poreske rajeve. The Missing Profits of Nations. To stvara dva pravna poretka na istom tržištu. Za zaposlenog, zanatliju, lekara, advokata, malu firmu i većinu domaćih preduzetnika mesto života, rada, registracije, oporezivanja i odgovornosti uglavnom se poklapa. Za veliki, politički dobro povezan kapital ta mesta su raspoređena u pet država.
Formalna jednakost ostaje u zakonu; materijalna jednakost nestaje u trošku složenosti.
II — Vlasnik koji ne sme biti viđen — igra senki
Drugi stub je razdvajanje formalnog od stvarnog vlasništva. Akcije drži jedno društvo, njega poseduje drugo, direktor je profesionalni nominalac, prava se vrše na osnovu poverljivog ugovora, a krajnji korisnik ostaje van javnog registra. Zakon u svakoj pojedinoj tački može biti ispoštovan, dok celina proizvodi neprozirnost. U tome postoje najmanje tri modela: stranac ulaže sopstveni kapital preko ofšor strukture; domaće lice iznosi ili prikriva kapital preko stranog društva; ili se domaći kapital i politička moć kriju iza stranca koji u javnosti nastupa kao investitor. Treći model je najosetljiviji, jer strano ime tada nije dokaz porekla kapitala nego moguća maska njegovog domaćeg izvora.
Iz same registracije zato se ne sme izvoditi, ni krivica ni nevinost. Ali kada postoji krupna nesrazmera između ranije javno vidljive karijere i kapitala, s jedne strane, i kasnije stečenih banaka, hotela, medija i koncesija, s druge, pitanje izvora sredstava i stvarne kontrole nije kleveta. To je osnova ključnog pitanja potisnute javne odgovornosti.
III — Procesna nedostupnost: pravo koje stiže tek kad život prođe
Treći stub je procesna udaljenost. Poverilac ne mora izgubiti zato što nema pravo, nego zato što ne može blagovremeno pronaći adresu, uručiti tužbu, utvrditi nadležnost, obezbediti prevode, platiti postupak u više jurisdikcija, otkriti imovinu i priznati presudu. Trošak i trajanje postaju sredstvo odbrane dužnika. Presuda dobijena posle osam godina protiv ispražnjene firme, nije pobeda prava nego — arhivski dokument. Dok postupak traje, novac je prenet, nepokretnost opterećena, nominalni vlasnik promenjen, jedno društvo ugašeno a drugo osnovano. Pravo na suđenje nije delotvorno ako se prvo pismeno ne može uručiti, ako se privremena mera ne može sprovesti ili ako je stvarni kontrolor pravno nevidljiv. Zato je ofšor neprozirnost i implicitno grubo potkradanje poverilaca: dužnik unapred kupuje ne samo poresku pogodnost nego i procesnu prednost. Složenost ofšoriste koju je sam sebi stvorio pretvara u čist trošak onoga kome duguje.
Akademska zajednica je prepoznala suštinu ofšorizma, ali se on i dalje jako opire.
Gabriel Zucman — The Hidden Wealth of Nations: The Scourge of Tax Havens (2015) — Ofšor bogatstvo nije statistička margina nego „nestali“ deo nacionalnih bilansa; kada se ne vidi imovina najbogatijih, potcenjuju se i nejednakost i poreski gubici.Thomas Tørsløv, Ludvig Wier i Gabriel Zucman — The Missing Profits of Nations (2018/2022) — Dobit multinacionalnih kompanija sistematski se knjiži u poreskim rajevima nesrazmerno radnicima i stvarnoj proizvodnji, čime zemlje u kojima se vrednost stvara gube poresku osnovicu. Nicholas Shaxson — Treasure Islands: Tax Havens and the Men Who Stole the World (2011) — Poreski rajevi nisu periferija globalne ekonomije nego njena unutrašnja infrastruktura; veliki centri i njihove zavisne teritorije čine mrežu u kojoj se bogatstvo odvaja od javne odgovornosti.Ronen Palan, Richard Murphy i Christian Chavagneux — Tax Havens: How Globalization Really Works (2010) — Pojedinačne male jurisdikcije deluju beznačajno, ali zajedno menjaju ponašanje država i kapitala i predstavljaju strukturni deo globalizacije, a ne njen slučajni kvar.Brooke Harrington — Capital Without Borders: Wealth Managers and the One Percent (2016) — Moć ofšor sistema ne počiva samo na bogatstvu klijenta već na profesiji posrednika koji kombinuju trastove, ljuštura-kompanije i različita prava kako bi imovinu zaštitili od poreza, poverilaca i drugih obaveza, ostajući na granici slova zakona.Annette Alstadsæter, Niels Johannesen i Gabriel Zucman — Who Owns the Wealth in Tax Havens? (2018) Oko 8% svetskog finansijskog bogatstva domaćinstava približno 10% svetskog BDP-a držano je u poreskim rajevima, a koncentracija ofšor imovine znatno je veća pri samom vrhu raspodele bogatstva.Joel Slemrod i John D. Wilson Tax Competition with Parasitic Tax Havens (2009) — Poreski rajevi mogu biti „parazitski“ jer prihode stiču pružajući usluge koje smanjuju poreske prihode drugih država i primoravaju ih da troše resurse na odbranu sopstvene osnovice. Ove knjige i studije ne govore istim jezikom i ne izjednačavaju zakonito poresko planiranje s krivičnom utajom. Zajednička im je jedna misao: pravna mogućnost bekstva nije društveno neutralna kad je stvarno dostupna onima koji mogu da kupe njenu međunarodnu složenost.
Crna Gora: od proizvodnje sopstvenog ofšorstna do uvoza ofšor vlasnika
Crna Gora je 1996. pokušala da se sama pozicionira kao ofšor poslovni centar. Projekat je bio zakonski otvoren, ali je kratko trajao, bez dovoljne regulatorne i institucionalne infrastrukture. Istorijat projekta „OffShore Montenegro“ — Radio Slobodna Evropa Kada je ambicija da zemlja postane poreski raj napuštena, ofšor nije nestao. Promenio je smer: umesto da se strane strukture registruju u Crnoj Gori, strane ofšor strukture počele su da se pojavljuju kao kupci, zakupci, koncesionari i vlasnici domaće imovine.
To je ključna istorijska transformacija. Projekat iz 1996. nije uspeo institucionalno, ali je njegova logika preživela u privatizacijama i krupnim investicijama: vlasnik je udaljen, poreklo novca teško proverljivo, a javni partner često prihvata formalnu kompaniju bez pouzdanog odgovora ko njome upravlja. Ne postoji potpun i pouzdan javni zbir koji bi omogućio tvrdnju da je određen procenat svih velikih investicija u Crnoj Gori prošao kroz ofšor, to je deo problema. Istraživanja, ipak, pokazuju ponavljajući obrazac u turizmu, bankama, medijima, nepokretnostima i privatizacijama. Odsustvo konačnog vlasnika nije dokaz da je svaki posao nezakonit, nego da država i javnost nemaju dokaz bez koga se zakonitost, sukob interesa, poreklo kapitala ne mogu ozbiljno proveriti.
Sveti Stefan: Restisa, Statis i ofšor lanci — koji se ljube
Slučaj Svetog Stefana je gotovo laboratorijski egzemplar razlike između vidljivog investitora i neprozirne vlasničke strukture. Viktor Restis je u Crnu Goru došao s javno prepoznatljivim profilom zaista velikog grčkog brodovlasnika i bankara, grupom kompanija i kapitalom koji je bio vidljiv izvan Crne Gore. Petros Statis se u ranoj fazi pojavljuje kao njegov pomoćni saradnik i operativac (FK AEK) u crnogorskim poslovima. Dokumentovana istraživanja navode da je Restis u stvari vodio kompletno sve poslove u Crnoj Gori, povukao se 2013, a Statis ostao, proširio pozicije u turizmu, bankarstvu, i medijima. Media Observatory Invest in Media, Earn from Tourism Istovremeno i osnivač domaćeg društva Adriatic Properties, a u stvari to je bila firma Aidway Investment Limited s Britanskih Devičanskih Ostrva iza koje se potom pojavljuju, novi slojevi pravnih lica.
Istraživanje zasnovano na registrima, sudskim spisima i komunikacijama pribavljenim u američkom postupku opisalo je lanac: Adriatic Properties, Aidway Investments, First Balkan Resorts, a kasnije Blue Essence Holdings, Mekagus Limited i Riverside Enterprise sa Sejšela. Istraživanje o vlasničkim promenama iza Svetog Stefana Izveštaj takođe navodi jacnu komunikaciju iz 2013. o sticanju 51% strukture koja kontroliše projekat, a preostalih 49% pripisano „Petrosu Grku“. Ta lica su odbila da odgovore na pitanja istraživača o konačnom vlasništvu. Iz dostupnih izvora ne može se kao utvrđena činjenica napisati da je izvesno Milo Đukanović stvarni vlasnik imovine koja se formalno vezuje za Statisa ili da Statis predstavlja njegovog nominalnog vlasnika. Ali se može i mora postaviti pitanje: koji su proverljivi izvori kapitala, stvarne kontrole ukazale da spoljni dečko grčkog brodovlasnika, posle njegovog povlačenja, preuzme i zadrži toliko različitih ekonomskih pozicija? Odgovor ne sme biti biografska legenda, moraju ga činiti ugovori, i bankarski tokovi, registri stvarnih vlasnika i izvori finansiranja. To pitanje je utoliko legitimnije što se ne odnosi na privatnu radoznalost nego na državnu i kulturnu imovinu, dugoročne zakupe, banku, medije i poslove koji zavise od odluka organa javne vlasti. Što je veća javna pogodnost, to mora biti kraća udaljenost do fizičkog lica koje ima pravu, stvarnu korist.
Pandorini papiri: trast, rascep imena i imovine (Common law se ne uči na faksu)
Prema dokumentima koje je MANS objavio u okviru globalnog projekta Pandora Papers, Milo Đukanović je 2012. uspostavio Victoria Trust, a njegov sin Blažo Capecastel Trust. Struktura je obuhvatala posrednike i pravna lica iz više jurisdikcija. MANS — dokumenta i šema povezanih društava Objavljeni ugovori predviđali su mogućnost kupovine i prodaje društava i nepokretnosti, otvaranja računa, osnivanja kompanija i kreditnih poslova. Milo Đukanović je potvrdio da je osnovao Victoria Trust u periodu kad nije obavljao državnu funkciju, ali je tvrdio da trast nije imao poslovne transakcije ni bankovne račune i da ga je kasnije preneo na sina. Radio Slobodna Evropa — dokumenta i izjašnjenje. Samo osnivanje trasta ili ofšor društva nije dokaz krivičnog dela. Ali kada strukturu uspostavlja titular najviše političke moći, pitanja i imovine, i kontrole, i prijavljivanja i mogućeg sukoba interesa postaju pitanja prvog reda. Trast nije nadimak za kompaniju ni automatski dokaz skrivene imovine, već pravni instrument koji omogućava da jedno lice uspostavi strukturu, drugo formalno drži imovinu, treće lice upravlja, a četvrto koristi profit. Zbog te razdvojenosti karakteristične za „podeljenu svojinu“ javni registar mora prikazati stvarnu kontrolu a ne opskurnu poslednju formalnu kariku.
Socijalni i moralni stroj: da li zakon proizvodi cinizam ili obrnuto —svejedno
Ofšor sistem ne odnosi samo novac. On razara uverenje da zakon važi jednako. Građanin koji vidi da se njegov porez naplaćuje na izvoru, dok se veliki kapital slobodno seli između jurisdikcija, ne stiče poštovanje prema pravu nego uverenje da je pravo tarifa: za siromašnije obaveza, za bogatije usluga. Takvo društvo postepeno prihvata najopasniju podelu ne na zakonite i nezakonite, nego na one koji moraju živeti u jednom pravnom poretku i one koji mogu birati poredak za svaku pojedinačnu korist. Jedni imaju adresu, platu, račun i vidljivu imovinu. Drugi imaju mrežu. Jedni plaćaju cenu države; drugi kupuju cenu bekstva od države. Otvoreni kriminalac barem priznaje postojanje norme koju krši. Ofšorizam je moralno opasniji tamo gde ne krši normu, nego je unajmljuje. On pravni sistem pretvara u ambalažu za ekonomski ishod koji bi, kada bi bio postignut neposrednom prevarom ili oduzimanjem, svi umeli da osude. Zakonitost zato ne sme okončati raspravu, ona je tek početak pitanja ko je takav zakon napisao, kome je složenost dostupna i ko plaća njenu cenu. Patriotizam se ne iscrpljuje u plaćanju poreza. Ali se, uz ostalo, dokazuje i time: spremnošću da se zajednici plati pravičan deo za institucije, bezbednost i za infrastrukturu koje omogućavaju privatni uspeh. Zastave, himne i velike reči ne mogu nadoknaditi porez koji je iz zemlje delatnosti pretočen u privatni profit.
Građevinski bejbi-bum i pranje novca: sumnja nije dokaz, ali je obaveza provere
Nagli rast gradnje u maloj ekonomiji, naročito na obali, ne dokazuje sam po sebi pranje novca. Kapital može poticati iz turizma, kredita, doznaka, legalne prodaje imovine i stvarnih stranih investicija. Ali građevina je međunarodno prepoznat visokorizičan sektor koji apsorbuje velike gotovinske tokove, prikriti konačnog kupca, koristiti povezana društva i pretvoriti novac nejasnog porekla u formalno čistu nepokretnost. Za Crnu Goru to znači da se građevinski bum ne sme u celini kriminalizovati ali nikako prihvatiti kao samodokaz razvoja. Nužno je uporediti obim gradnje s domaćim dohotkom, kreditima, s prijavljenim stranim ulaganjima, sa cenama i s brojem stvarno nastanjenih objekata; zatim utvrditi stvarne vlasnike investitora, izvore sredstava i veze kupaca sa politički izloženim licima. Tamo gde ekonomski podaci ne objašnjavaju fizički obim kapitala, država ima obavezu da postavi pitanje koje tržište samo neće postaviti.
dr Vladan S. Bojić: Kada arbitrarnost zameni slobodno sudijsko uverenje — odgovornost je u bekstvu
Šta treba promeniti: slobodu preduzetništva — ne, pravo na nevidljivost — da
Proveren registar stvarnih vlasnika a ne deklarativni upis, već obavezno ukrštanje sa bankama, s poreskim podacima, ss registrima drugih država i dokumentima o kontroli.
Uslov za javni novac i za javnu imovinu znači: da nijedna koncesija, zakup državne imovine, subvencija, javna nabavka ili državna pomoć licu čiji konačni vlasnik nije utvrđen i proveren. Načelo ekonomske suštine, poreski, drugi organi moraju ocenjivati stvarnu funkciju transakcije, a ne samo njen naziv i formalnu ispravnost.Domaći agent za prijem pismena strano društvo koje posluje, stiče nepokretnost ili dobija koncesiju u Crnoj Gori mora imati stalno lice ovlašćeno za dostavu/prijem, s pravnim posledicama urednog uručenja. Brze privremene mere, sud mora moći da privremeno blokira domaću imovinu i udele kada postoji rizik da će prekogranična struktura osujetiti naplatu.
Proširena odgovornost kontrolora kada je firma ciljno i namerno ispražnjena ili zloupotrebljena radi očitog oštećenja poverilaca, probijanje pravne ličnosti mora biti stvarno dostupan, hitan pravni lek. Kontinuiran bankarski monitoring jeste provera stvarnog vlasnika i da ne sme biti jednokratni obrazac pri konkretnom otvaranju računa, već trajno praćenje svih promena kontrole, rizičnih tokova i politički izloženih lica.
Katastarska transparentnost znači za svaku konkretnu nepokretnost u vlasništvu pravnog lica da ona mora biti — vidljiv lanac do fizičkog lica koje ima konačnu korist.
Specijalizovan poreski tim: provera transfernih cena, povezanih lica, međunarodnih zajmova, svih licenci, svih odliva dobiti, s pristupom međunarodnoj razmeni podataka.
Evropska unija je prepreka ofšorizmu, a ne opravdanje i izgovor
Ove mere nisu suprotne evropskoj slobodi preduzetništva. Novi evropski AML paket pojačava utvrđivanje stvarnog vlasništva pravnih lica, trastova i srodnih aranžmana. Uredba (EU) 2024/1624 i Direktiva (EU) 2024/1640 postavljaju zajednički okvir za sprečavanje zloupotrebe finansijskog sistema: transparentnost stvarnog vlasništva.
Evropska komisija je u Izveštaju o Crnoj Gori za 2025. tražila dovršavanje usklađivanja sa pravom EU u oblasti sprečavanja pranja novca i jačanje nadzornih kapaciteta. Montenegro Report 2025 MONEYVAL je 2024. objavio petu evaluaciju, a 2026. konstatovao značajna poboljšanja uz preostale delimično usaglašene preporuke. MONEYVAL — Montenegro. Opasnost nije da će evropska pravila ugušiti crnogorsku ekonomiju, nego je obrnuta: da uđe u EU s formalno prepisanim pravilima a starim institucionalnim navikama. Tada bi dobila slobodan pristup jedinstvenom tržištu, a zadržala slabosti koje omogućavaju skrivanje vlasništva, i porekla kapitala i procesnu nedostupnost.
Umesto da postane evropska država vladavine prava, mogla bi postati unutrašnja baza za poslove koje Evropa pokušava da izbaci iz svog sistema — novi Delaver ili Džerzi, ali sada unutar evropske granice. Time bi se zattvorio krug daljih pitanja i svih nedoumica.
Zaključak: pravo ne sme služiti kao sredstvo za bekstvo od demokratije
Ofšorizam nije spor o tome da li je svaka strana kompanija kriminalna. Nije. Ni svaki trast nije prikrivanje, ni svako poresko planiranje utaja, ni svaka investicija pranje novca. Nije. Ali upravo zato rasprava mora biti precizna: problem nastaje kada pravna složenost omogući da se profit odvoji od poreza, vlasništvo od imena, upravljanje od odgovornosti i sudska zaštita od vremena u kome još može biti korisna.Mala država, ograničene administracije i ogromne vrednosti zemljišta posebno su izloženi tom sistemu. U takvoj zemlji jedna ofšor struktura nije samo poreska adresa. Ona može biti vlasnik obale, zakupac kulturnog dobra, poverilac banke, vlasnik medija, partner vlade i protivnik domaćeg poverioca a da javnost i dalje ne zna fizičko lice koje ima poslednju reč i poslednju korist. Zato je potrebno obrnuti teret javne privilegije: ko traži pravo na javnu imovinu, koncesiju, subvenciju, banku ili infrastrukturni posao, mora javnosti ponuditi potpun i proverljiv lanac vlasništva, poreklo kapitala i domaću procesnu dostupnost. Sloboda preduzetništva podrazumeva pravo na poslovanje; ne podrazumeva pravo na nevidljivost. Nije pitanje ko formalno može osnovati ofšor društvo, može ovako, suštinsko je pitanje drugačije, ko može od par stotina dolara registracionog troška napraviti mašinu koja dobija koncesije, kredite, i javnu imovinu i zaštitu od poverilaca. Tu se završava bajka o jednakoj dostupnosti i kreće stvarna politika moći.
O tom da li ćemo živeti u evropskoj bajci ili okončati u Trećoj grobnici reći će vreme. O tom da od „Plave grobnice“ postoji mnogo gora „Treća grobnica“ biće reči, ko to zna?
Izvori:
European Comission
