Moj komišja i imenjak, starina od ko zna koliko godina, skoro nikada ne izlazi iz kuće. Zapravo, siguran sam da ću ga vidjeti jedino s proljeća, u vrijeme kada je trava dozrela za kosidbu. Tada on izlazi nasmijan, priča sam sa sobom, ili ko zna s kim, te, sasvim izlomljen od izšijasa, hoda bukvalno na koljenima, koseći travu, polako, vješto, bez znakova umora, kao da obavlja najlakši posao na svijetu.
– Jesi li umoran Milorad?
– Nijesam prijatelju. Mene jedino umara pogled na svijet.
Doista, počinjem da razumijevam Milorada. Sve sam sigurniji da to on razgovara sa travkama i pticama, a nikako sam sa sobom. Siguran sam da evocira slike koje su i u mom sjećanju žive.
Čitavog ljeta u naselju se nešto radilo, a sve u ritmu mobe. Ko ne zna, da pojasnim. Mobe su se sazivale radi uzajamne pomoći pri obavljanju obimnijih poljoprivrednih i domaćinskih poslova. Prvo se oposli obaveza za jednog domaćina, pa za drugog, trećeg i tako redom. Obim poslova bio je takav da bi se jedan domaćin sa članovima svoje porodice, kako se govorilo tada, o crnom jadu zabavio a ne bi sam mogao da oposli sve što je potrebno. No, udruženi domaćani, još uz pjesmu i smijeh, sve poslove uredno su završavali.
Međutim, kada o tom agrarnom pragmazitmu razmišljam iz perspektive današnjeg svijeta, koji zamara oči starcu Miloradu, uviđam kako se u tom kolektivnom, fizičkom, poslu morao razvijati, zapravo, jedan dublji psihološki čak filozofski algoritam; šema, obrazac – rekli bi savremeni psiholozi, odnosno, karakter – kako bi rekao vatreni Heraklit.
Značaj tog kolektivnog, narodnog, karaktera, što je propisivao obavezujuće ponašanje i postupanje za sve članove zajednice morao je, naime, regulisati i psihičko zdravlje svakog pojedinca, morao je u konfučijanskom smislu riječi, obrazovati ako ne „plemenitog gospodina“, onda „plemenitog domaćina“, a plemenitost se ne može ostvariti izvan zajedništva, izvan poštovanja plemenite norme koja je iznad, koja je viša, od svakog pojedinačnog karaktera i potrebe.
Odustajanjem od takvog obrasca društvenog ponašanja današnji svijet je počeo da se raspada. Paradoksalno, višak indvidualizma odveo je čovječanstvo u ćorsokak. Međutim, možda su upravo na to računali gospodari svijeta. Cilj je navodno bio da se stvori mit o „građaninu svijeta“, ili globalnom selu. No, sve je pošlo u bezdan; podsticanje indvidualizma poslužilo je jedino tome da svaki čovjek postane „laka meta“, materijal za imperijalističko obrađivanje. Umjesto kolektivne i plemenite norme kao životne prakse, građanstvo se počelo „homogenizovati“ principima zajedničke opasnosti: straha od pandemije, a vidjeli smo u kom smjeru je vodila logika karantina. Ako se poslužim Pekićevim riječima, onda je to izgledalo ovako:
„Postoji formiranje nove filosofije karantinskog ʼpogleda na svetʼ. Onaj ʼnapoljuʼ imao je Boga, Duh, Materiju da oko njih obrazuje svoje više nazore. U karantinu samo – bolest. Oko nje smo se okretali kao oko sunca”.
I još: „Bolest je naša osnovna astronomska veličina. Izvor energije koja nas pokreće. Od nje u karantinu sve zavisi. Bolest je ontološka suština našeg sveta, njegov smisao, čak i njegov cilj. Njoj je sve podređivano. Bolest je postala našim Bogom.”
Dakle, jedan od ciljeva išao je ka eliminaciji Boga i Duha, odnosno, svakog oblika religioznosti i duhovnosti, a tijelo bez duše najlakše je modelovati.
Međutim, ako obratimo pažnju, ako pažljivije pogledamo sadašnjost i prošlost, vidjećemo da jedino koncepti kolektivne i plemenite norme, a koja ne mora biti nužno religijska, omogućavaju čovjeku nekakvu sigurnost na zemlji. Koncept zajedničkog straha odvodi jedino u masovnu paniku i histeriju. Strah ne može da pročisti i očvrsne čovjeka.
Kina je, primjera radi, stvorena na konfučijanizmu, na čemu počiva i njena današnja moć. Doduše, i sama Kina pokušala je svojevremeno da reformiše svoj kolektivni koncept, pokušavajući da odbaci konfučijanizam kao prevaziđen model društvenog, političkog i moralnog života. Srećom, brzo su uvidjeli da bi to vodilo u propast, te se Kina vratila i održala na tim prastarim postulatima: učenje, rad, usavršavanje, muzika, harmonija, sklad, zajedinštvo.
P. S. Navodim po sjećanju jednu drevnu kinesku priču. Izumio čovjek mašinu, nekakvu pumpu za navodnjavanje, pa pohitao da je ponudi svom susjedu, kako bi mu olakšao mukotrpan posao navodnjavanja vrta. Takvu ponudu susjed je odbio, uz riječi: Šta bih onda ja radio?
Milorad Durutović
