Zavirivati drugome u tanjir jednako je ružno kao i pokazivati što je tebi u tanjiru. Tanjir je privatna stvar. Ko to može pravilno da ocijeni da li je onaj ko je Veliki post proživio na vodi i ulju zaslužio pečenje za najveći hrišćanski praznik?
Neka mi Bog oprosti što zamjeram svima koji na društvenim mrežama prije negoli dvaput promisle listom dijele fotografije na kojima se vidi kako su se i čime pogostili – u ovoj ili onoj kafani, konobi, restoranu, gostionici, tratoriji ili betuli. Jedno je zamoliti konobara da te fotografiše s praznim, ispred tebe još čekajućim tanjirom – a druga kada se na slici u ulju vidi jelo koje je, može biti, u tom trenutku nečiji nedostižan san. Gladnom san može da bude i slika nečijih 10 ćevapa s lukom, nekmoli ako su još u somunu, nekmoli ako su i s kajmakom pride.
Uzmemo li ćevape kao uporedni sistem, šta li se tek u očima događa kada na društvenim mrežama gladan opazi gdje nečija jestiva slika u masti košta kao njegova sedmična ili pak mjesečna plata?
Slikama ne samo hrane nego i ostalih naših postignuća nije se uputno hvaliti, niti je to bilo zamislivo u godinama koje su prethodile rađanju moga oca (1944) i u godinama kada je otac rađao mene. Uvijek je bilo da je neko imao, ali je do rođenja Milenijumske generacija (one koja je punoljetstvo dočekala na međi dva milenijuma) sramota bilo pokazivati imanje. Bogat se ponašanjem gradio siromah, da imanjem, ako je hrišćanin, ne bi vrijeđao siromaha. Bogatstvo koje je iz – počesto – pomorskog trgovca progovaralo sámo, bilo je tek vrh ledenog brijega, u vremenima kada po Herceg Novom, u odnosu na broj stanovnika odmah iza Beograda, niču srpske zadužbine.
Zavirivati drugome u tanjir jednako je ružno kao i pokazivati što je tebi u tanjiru. Tanjir je privatna stvar. Ko to može pravilno da ocijeni da li je onaj ko je Veliki post proživio na vodi i ulju zaslužio pečenje za najveći hrišćanski praznik? Pazimo… Uvijek na Veliku subotu otac i ja kolima odemo vijugavim serpentinskim putem od nulte nadmorske do Bjelskih Kruševica, koje su visoko u planini. Put što traje pola sata s povlašćenim je pogledom na Tivatski zaliv, ali je i opasan, jer umjesto da pazi na uzak put i provalije, oko stalno bježi prema moru zbog kataloga ljepota.
Na kraju puta uvijek bude šjora Sofija koja nam – u nedoumici sam koji glagol da upotrijebim – spremi jare. To je jare zaklano, odrano, dekapitirano i spakovano u četiri dijela, jedne godine teško sedam, druge devet, treće osam kilograma. Hranjeno je mlijekom u koje se pretvorila trava pomiješana s planinskim ljekobiljem.
Kada se u video-pozivu nakon vaskršnje službe moja supruga nađe oči u oči s majkom, gospođa se tašta na Dorćolu uvijek začudi kako se to na porodičnom obalnom meniju nije našla pečena jagnjetina nego jaretina?! Jare je mladunče koze, jagnje ovce, a budući da u Boki Kotorskoj mnogih ovaca nije bilo nego koza, jare je bilo i ostalo simbolom žrtve pred Vaskrs.
Ko se god igrao sa jarićima kao dijete, a ja to jesam, zna da su jarad oličenje umiljatosti, mekote i dobrote. Zaklati jare zato ne može svak, ali pastir mora, da bi opstao, od biblijskih vremena do danas. Da li bismo otac i ja Sofiji sa Bjelskih Kruševica platili duplo da je tražila? Bismo, premda se poštenje te direktorke stada (ovako je zaista u doba SFRJ glasio jedan oglas za pastira) ogleda što u skladu s vremenima uvijek izvaga cijenu. Ove je godine bila za 30 odsto veća nego 2022. Kako bilo, pare date za nešto tako dragocjeno i ukusno, posebno na kraju posta, uvijek su male, pod uslovom da se čovjek ne bahati, nego da sebi samo za Vaskrs, jednom godišnje, dozvoli da okusi u što bi drugim danom bilo grehota zagristi. Da ne bih sablažnjavao čitaoca koji je smogao za ovaj broj ne baš jeftinog Pečata, neću opisivati ukus zlatne jaretine, iako bih kao pisac to mogao.
Htio sam da kažem kako bez obzira na imanje, nije sve što je legalno u se, na se i poda se – korisno ako se čini svakog dana. Postoje stvari koje su samo za jednom, samo za taj put, kao jare ili jagnje za Vaskrs, kao putovanje do Jerusalima, ili Rima, ili do Meke. Jednom u životu. Kao što bi trebalo da se jednom u životu u crkvi kaže da. Ili da se nekad, u istoriji, kaže, bogme, i ne.
Papa Siksto V, Bokelj po ocu
Hrvati i Crnogorci nemaju dilemu da li su svijetu dali jednoga papu. Jesu, kažu. Prvi imaju neke, drugi ine razloge, s najmanjim zajedničkim imeniteljem u pukom svojatanju. Riječ je o papi Sikstu V (Felice Peretti, 1520–1590), koji se rodio 13. decembra 1520. u mjestu Grotamare, u blizini Ankone, gdje se doselio njegov otac, Bokelj. Prozvao se Pereti jer potiče iz Bjelskih Kruševica (ital. pero – kruška). „I danas Kruševičani pripovijedaju“, kazuje pop Savo Nakićenović u antropogeografskoj studiji „Boka“ (1913) – „kako su sa Karos vode jezuiti odveli oca Sikstova u Kotor, a odatle u Italiju“. Kruševice su na sat hoda od mora, i na tri kvarta od ure autom od Herceg Novog.
Istraživači (A. Zmajević, P. Butorac, T. Popović, P. Šerović…), rimokatolici i pravoslavci saglasni su da Siksto V potiče iz pravoslavne porodice Svilanović, koja, slaveći Nikoljdan, razgranata – živi do danas. Po smrti Grgura XVIII, u konklavi 24. aprila 1585. izabran je za papu. U to doba, pišu hroničari, po ulicama Rima se kotrljaju ljudske glave kao lubenice. Novi papa tome banditizmu staje u kraj.
Osniva petnaest raznih kongregacija, proširuje kardinalski kolegijum, revidira prevod Vulgate, po Mikelanđelovim nacrtima završava radove na kupoli Crkve Sv. Petra, te na trgu ispred crkve postavlja čuveni obelisk. Proširio je Vatikansku biblioteku, i salon Sikstinske kapele ukrasio raskošnim dekoracijama… Umro je 1590. i sahranjen je u crkvi Santa Marija Mađore. Na grbu pape Siksta V nalaze se tri kruške u kandžama lava – kao omen na bokokotorsko porijeklo njegovog oca i inih predaka.
Izvor: Pečat
