Kada sam nedavno bez ikakvog razloga, naručeno ili ne, svejedno, izblaćen na nekakvom privatnom blogu, neke nebitne osobe koja je sebe uzdigla toliko da rješava probleme od lokalnih do globalnih, prisjetio sam se samo kako je bilo lijepo vrijeme kada nije bilo interneta.
Godina je 1982. Profesor, koji iz Beograda dolazi u Sarajevo da predaje informatiku, crtajući na tabli kompjuter, pokušava da nam objasni šta je hardver, šta softver, što djeluje prilično apstraktno. Kompjuter u stvarnosti tih godina nismo mogli vidjeti.
Ali, upravo u to vrijeme izučavali smo vrlo intenzivno, kao obavezno štivo, Herberta Maršala Makluana, teoretičara ili bolje reći filozofa medija, koji je anticipirao, odnosno već tada predvidio šta će nam se dešavati u bliskoj budućnosti. Makluan je toliko bio oduševljen pojavom televizije, da je vjerovao kako će elektronski mediji dovesti do takozvane implozije ili sabijanja, i da će svijet postati globalno selo.
Tada je to izgledalo skoro nevjerovatno. Bilo je to ono vrijeme kada ste čekali u pošti da vas prozovu – Berane, kabina tri, da bi ste obavili razgovor fiksnim telefonom i javili se nekome. Na pomolu još nije bila ni pojava mobilnih telefona, tako da su Makluanove vizije izgledale previše daleko. Na predavanja smo išli sa obaveznim novinama ispod ruke i ni pomišljali nismo kako će za samo nekoliko decenija ne samo da se te vizije ostvare, već i mnogo više od toga.
Da li je to bilo srećnije vrijeme? Za naše generacije – da. Ulazite u amfiteatar, a na tabli vas čeka ispisan tekst pjesme “Mi nismo sami”, što je mnogo emotivnije od kompjutera. “Film” i Jura Stublić se na talasu novog vala probijaju na muzičkoj sceni praveći vjerovatno jednu od najboljih pjesama koja se i danas rado prepjevava i sluša uz pivo na svirkama uživo.
Poslije originalne verzije, meni je bez ikakve dileme najdraži prepjev Darka Rundeka, onaj uz pratnju Ane Kovačić na saksofonu, i često ga pustim na jutjubu, u trenutcima opuštanja.
Uz dobre profesore žurnalistike sticali smo široko obrazovanje, a opet naučili da stvari, čak i najsitnije, posmatramo uvijek u cjelini. Slikovito, to bi bilo kao da neki mali novinarski problem posmatrate iz ptičje perspektive, pa se onda lagano spuštate i nalazite mu mjesto i uzrok u mnogo širem kontekstu, onako kako je to izgledalo odozgo, a ne na prvi pogled.
Onda razmislim, i samo kažem, onako za sebe, Bože, čovječanstvu je trebalo vijek i po, ako računamo od nove ere, da Gutenberg osmisli presu i ubrza prenošenje informacija, ubrza razvoj kulture preko štampane knjige u periodu renesanse.
Onda je trebalo još oko četiri stotine godina da dodje do pronalaska radio veze, pa zatim još oko sto pedeset godina do izuma i masovne upotrebe televizijskog prenosa slike. Taj poslednji momemant je potakao Makluana da predvidi imploziju svjetskih razmjera i anticipira pronalazak interneta.
Tu gdje jesmo u ovom trenutku, poslije nekoliko decenija, angažovan da srednjoškolcima održim predavanja o značaju medijske pismenosti, u jednoj od škola nailazim na smjer “aplikanti”, ili nesto slično, nije ni važno. Zapanjuje me ono što vidim ulazeći u učionicu. Na svakoj klupi po jedan veliki ekran i kompjuter na kojima se programiraju stvari koje su prosto nezamislive.
Ali, na pitanje da li su ikada uzeli novine u ruke, srednjoškolci, još malo pa akademski građani, odgovaraju da nisu. Da li neko od vaših roditelja, đedova i baba, kupuje novine, pitam. Jedan učenik se stidljivo javlja i kaže da njegov deda to čini, ali da ih on ne čita. Radio, kažu, vrlo rijetko slušaju, a na televiziji prate uglavnom sportske kanale, muškarci, a djevojke kanale za modu. Ne znaju osnovne novinarske forme, ne znaju šta je vijest i kako se pravi. Osnovni izvor informacija su im društvene mreže. Pitam, a kako znate da je tačno to što ste pročitali na društvenim mrežama? Ćute, odgovor ne znaju. Pomislim, ako je napravljen ovakav generacijski jaz za samo nekoliko decenija, šta nas tek čeka u budućnosti?
Naravno da sam i ja postao zavisnik od interneta, ali privatni fejsbuk profil nikada nisam poželio da imam. U savremenom globalnom selu to vam više ne vrijedi, mislim želite li vi to ili ne želite. Početkom godine saznao sam da imam profil. Lažni. Aktivan od oktobra prošle godine. Pregledujem dnevnik rada iz tog perioda i povezujem to sa nekim tekstovima dok vodim sopstvenu istragu.
Kompanija Meta, koja je vlasnik Fejsbuka, na zvanični zahtjev policije odbija da ga izbriše, kažu da ne krši njihova pravila??? Crnogorska policija preko Interpola u Njemačkoj, na osnovu podataka koje je Fejsbuk dostavio, otkriva da se lažnim profilom upravlja iz te države, iz grada Triera. Vlasnik IP adrese i broja telefona, sedamdesetčetvorogodišnji Njemac, saslušan je i odbio je bilo kakvu vezu sa slučajem. Malo je vjerovatno i da ima, i policiji i meni jasno je da tu IP adresu u Njemačkoj koristi neko u blizini, ko me dobro zna, možda i iz Berana.
Policija je dalje nemoćna, a Fejsbuku nije dovoljna činjenica da je nekom ukraden identitet, da bi lažni profil izbrisali, čak i na zvaničan zahtjev državnih bezbjednosnoj službi. Policajci mi kažu kako je, vjerovali ili ne, Fejsbuk makar toliko korektan da vam saopšti IP adresu i vlasnika sa koje se upravlja profilom. Druge mreže, pričaju mi, neće ni da vam odgovore. Uzalud i moje javne molbe da nešto učini ANB.
Dragi Herberte, znaš da si mi bio omiljeni teoretičar medija, ali ne čini li ti se da je ovo otišlo nekako predaleko, rekao bih otrglo se kontroli. Možeš li mi reći šta se desilo sa slobodom u tvojoj viziji svijeta. Mislim na individualnu slobodu. Da li se tu nesto promijenilo i da li sloboda i dalje prestaje tamo gdje ugrožavaš slobodu druge osobe?
Ako se nije promijenilo, možeš li mi, Herberte, učiniti uslugu i objasniti to vlasniku Fejsbuka Marku Zakerbergu i osobi X koja mi se “naslonila”, pa pere li me pere, bez argumenata. Možeš li im ti reći da to nije sloboda, iako javna ličnost treba da ima visok stepen tolerancije. Da tužim? Ne dragi Herberte, to su mi i drugi savjetovali, ovakvih sudova, kao naših, dosta mi je. Učini ti za mene samo to što tražim. Aktuelizuj pitanje slobode i granica slobode.
Oprosti mi “prvosvješteniče svjetskog sela” ako sam grešan i ako se složim sa mojom prijateljicom, sa kojom evociram uspomene iz doba prije tvoje elektronske galaksije, kako bi baš bilo zgodno da zamolimo Nikolu Teslu da napravi nekakvu svemirsku oluju i da globalno ostanemo bez interneta. Makar na dva dana.
Ja bih to vrijeme iskoristio da se, kada bi bilo moguće, teleportujem u studentski amfiteatar gdje me u rano jutro na tabli sačekaju stihovi – “i ne znam kad, i ne znam gdje, ići ćemo istom stranom ulice, vjeruj mi dušo, srešćemo se, u svjetu tajni mi nismo sami”.
Kakav je to bio pocetak dana. Onda pauza za kafu uz miris svježe štampanih novina i sivkast trag olova na prstima. Trazim li, Herberte, previše? Samo dan ili dva bez interneta. Prije nego se vratimo u surovu realnost gdje je ne samo informacija, nego i dezinformacija ubrazana. Toliko da i laži putuju brzinom svjetlosti.
Tufik Softić
Izvor: RTCG
