„Slapovi, poznati pod nazivom Nil koji se puši, čak su četiristo metara široki kada je kišna sezona“, razvezuje Bemnet, moj etiopski saputnik, dok se vozimo, hvalospev mestu koje Etiopljani smatraju svetinjom

„Ta ogromna vodena zavesa razdvaja prirodu Nila od jezera Tana. Iznad slapova i ispod njih potpuno su drugačiji ekosistemi.“ Vodopadi su poznata turistička atrakcija i Bemnet tvrdi da turisti koji navrate u obližnji veliki grad Bahir Dar obavezno dolaze da ih vide. To znači da su meštani navikli na strance i da neću imati neprijatnosti kao na izvoru Nila.
Za više od dva sata prešli smo svega tridesetak kilometara puta, jer se probijamo kroz kolone magaraca, krava, koza, bosonogih muškaraca i žena sa džakovima žita na glavi. Stižemo do seoske pijace, na koju seljaci iz okolnih naselja donose svoje proizvode.
Šalovi i šeširi nalik meksikanskim obešeni su na čiviluk nasred prašnjavog puta. Za jedan dolar se nude u parče tkanine utkani vekovi: boje i šare smišljane stotinama godina, prenošene s kolena na koleno. Stogovi sena duž puta stoje kao visok zid, nad kojim se pogled uzdiže ka vrhovima planina. Magarci se okupili pa grickaju seno.
Pijačna staza vodi u šumu tankih stabala skromnih krošnji. Po tlu razastrte hiljade isečenih stabljika bambusa za prodaju. Po tim zelenim kamarama prućili su se seljaci zamotani u toge. Retke kuće kraj puta su od zemlje i blata, sa metalnim prozorom ili vratima. Većina prodavaca su žene koje u šarenim pletenim cegerima i torbama izlažu svoju skromnu ponudu. Sunce prži, pa su se obmotale tankim platnom, čak im se ni lica ne vide. Na najlonu na zemlji je poređano više posuđa nego što ga celo selo ima: razne vangle i lonci, činije, poklopci i lavori. To je najluksuznija radnja na celoj pijaci.
U podnožju jednog brda koje podseća na piramidu, ugnezdila se lepa plava crkva. Uskim kozjim puteljkom što razdvaja stepu i završava se u zelenilu, žena u dugoj beloj haljini uputila se na molitvu. Krećem i ja za njom i ubrzo se preda mnom ukazuje novo zdanje od uredno poslaganog plavičastog kamena.

Nastavljamo puteljkom do kamenog mosta koji su sagradili Portugalci u sedamnaestom veku, prvog što je premostio Plavi Nil. Danas se koristi jednako kao i u stara vremena. Kad se posmatra sa strane, izgleda kao kakav bolesnik, uvijen u skele i građevinski materijal (u toku je godišnje održavanje, ali i čupanje trave i žbunja što uporno niče između starog kamenja). Meštani ga prelaze brzo, dok turisti zastaju da se dive veštini evropskih graditelja.
Nil ispod nas se smanjio u procepu između stena. Prati me u stopu žena sa četiri vreće na glavi – sigurno više od sto kilograma. Pridržava ih jednom rukom, kao da je unutra vata, i korača po kamenjaru vešto, brže od mene. Prljava odeća joj je prepuna ukrasa, a oko vrata na ogrlici svetluca krupan bakarni novčić.
Trojica žgoljavih muškaraca preko ramena su prebacili štapove i na njih okačili pune vreće. Tako hodaju preko polja i savana, po drumovima i kamenjaru. Upravo su prevalili vrh brda, pa prolaze između dva razgranata bezlisna stabla. Grane ubrzo natkriše vredne momke i njihov trud, žilave mišiće, lica što ne odaju ni umor ni muku već snagu i volju za životom.
Stazica vodi preko vrhova brda, a odozgo puca nepregledno prostranstvo. Jasno vidim hidrocentralu i zmijoliki Plavi Nil. Jedno usamljeno stablo kao da grančicama golica vazduh.
„Kod jezera Tana izgrađena je brana, a ovde hidrocentrala – zato je dotok vode drastično smanjen. A sada je još i sušna sezona. Meštani za vodopad u ovom stanju koriste šaljivi naziv – ‘nilski tuš’. Ako proradi rezervna hidrocentrala, može i da presuši“, objašnjava Bemnet, spazivši koliko sam se razočarao prizorom.

Pravim selfi i osmehujem se – srećan sam, ne zbog skromnog vodopada, već zato što sam dobio mogućnost da svoju dušu napojim onim što je utkano u bajke i mitove kroz vekove, u živote miliona. Ovaj vodopad, makar i ukraden, simbol je Nila, pa i cele Afrike.
„Ako želiš, možeš da se okupaš pod vodopadom“, daje mi Bemnet primamljiv predlog i mi uskačemo u vodu da se osvežimo. „Ali da znaš, ovde ima krokodila“, setio se da pomene dok plivamo, a ja zagledam rečni tok i učini mi se da jednog proždrljivca vidim u daljini. Munjevito izlazim negodujući: „Baš ti hvala, dovoljno sam se brčkao“, a njemu je moj strah zabavan. Upućujemo se ka dugačkom visećem mostu, jedinom takvom na celom toku Nila.
Oduševljavaju me ogrlice-torbice od kože u kojima su smeštene minijaturne knjige ili barem nekoliko stranica molitvi. „U početku beše Reč, i Reč beše u Boga, i Bog beše Reč. Ona beše u početku u Boga. Sve je kroz Nju postalo, i bez Nje ništa nije postalo što je postalo. U njoj beše život, i život beše videlo ljudima…“ Zato ne čudi staro pravoslavno verovanje da sveta Reč, naročito kad je napisana, najčešće prepis odlomaka iz Biblije ili molitvi, ima zaštitničku moć najjačeg talismana.
U ovim torbicama nalazi se knjiga molitvi Svetom arhanđelu Mihailu, i to je najčešća ogrlica etiopskih vernika. Nekada je nose kao ova devojčica, oko vrata, a još češće ispod odeće, oko nadlaktice. Torbice nisu napravljene da se otvaraju, tako da se knjižice u njima ne vide i ne mogu se čitati. One samim svojim prisustvom štite vernika. Zanimljivo je da ovakve knjige-amajlije, koje vrše funkciju sličnu ikonama, u Etiopiji nose svi – čak i muslimani i animisti, pa i sujeverni nevernici.
„Na ovim drugim knjižicama napisan je asmat, tajno Božje ime“, kaže devojčica. Bemnet mi objašnjava da Etiopljani veruju da Bog svoju moć skriva u nekoliko tajnih imena, koja poznaju sveštenici i monasi. Kada su napisana, štite od bolesti i nesreće.

„Kada čovek umre, telo se uvija u plaštanicu na kojoj će sveštenici ispisati asmat. Duh prvo mora da prođe mnoga iskušenja podzemnog sveta, a tajno ime na plaštanici glavno mu je oružje protiv demona“, gromko govori Bemnet, pošto u blizini huči vodopad.
Vraćamo se kroz polja tefa i drugih žitarica. Ponovo dolazimo do pijace, gde se krupne crvenkaste glavice luka kotrljaju između nogu mršavih krava i ovaca. Ovde životinje gladuju i srce mi se steže pri pogledu na neuhranjenu stoku.
Šetnja već traje duže od tri sata, a Bemnet me vodi da mi pokaže gde je Nil „klecnuo“. Maleni vodopad, zapravo jedan stepenik niz koji se Nil spušta celom dužinom – ni nalik reci koju znamo u Egiptu. Voda nije ni do članaka i lako se može prepešačiti sa jedne na drugu obalu. Pa ipak, čak i ovde Nil strahovito brzo narasta, i sa svakim korakom sve je veći i snažniji. Najednom, ukazuje se kao široka reka koju ne bi bilo lako preplivati.
Ubrzo nailazimo na pijacu. Jedna žena u zelenoj haljini i sa dugom plavom maramom ispružila je ruku da nešto kupi. Glavu joj pritiska džak od barem pedeset kilograma….
Prodaju se životinjska krzna i pečena jagnjad, ali tako mršava da će kupac jedva moći kosti da oglođe. Na podu nekolicina muškaraca vredno pletu torbe koristeći noge: uviju jedan kraj oko stopala, a drugi obrađuju rukama, i stopalima zatežu kanap. Prazne plastične flaše ovde su na ceni: zavezane vise po tezgama u grupama od po deset-dvadeset komada. Retko koje domaćinstvo ima vodu, donose je iz reka ili bunara u plastičnim flašama i posudama, koje olakšavaju svakodnevicu i skupo se prodaju. Zato barem nigde nema odbačene plastike.
Kombi smo ostavili otključan i nalepili na staklo natpis „Bahir Dar“ kako bi, dok obilazimo vodopade, putnici mogli da se okupljaju. Dočekalo nas je toliko ljudi da smo se uplašili da će se vozilo prevrnuti ako ih sve primimo. Jedan dekica nam prilazi s rečima: „Ja imam rezervisanu kartu!“ Gledamo ga zbunjeno, ovde nema ni pravih karti, kamoli rezervacija. Kad on – zamahne puškom i ponovi: „Imam kartu, imam kartu!“
Viktor Lazić
Izvor: RTS