Piše: Sanja Tomović
Kažu da drvo pamti. Zato možda nije slučajno što se gusle prave od javora. U njegovim godovima kao da ostaju sačuvane priče o ljudima koji su ovu zemlju stvarali, branili i za nju ginuli. Kada javor progovori kroz gusle, ne čuje se samo zvuk instrumenta. Čuje se istorija. Čuju se preci, njihove zakletve, pobjede i stradanja. Čuje se ono što se vjekovima prenosilo s koljena na koljeno, riječima, pjesmom, pamćenjem.
U Crnoj Gori je bilo gotovo nemoguće zamisliti kuću i ognjište bez gusala. Uz njih se okupljalo, pjevalo, plakalo i pričalo. One su bile i ostale čuvar tradicije, kulture i duhovnosti jednog naroda, a guslar mnogo više od izvođača. Bio je čuvar priče.
Jedan od onih koji taj glas čuvaju već četiri decenije jeste Goran Perović Cuca iz Nikšića, srpski narodni guslar, koji je za portal RTCG govorio o svom životu uz gusle, porodičnoj tradiciji i ljubavi prema umjetnosti koja, uprkos vremenu koje se mijenja, i dalje pronalazi put do novih generacija.
Njegova priča je počela u porodici. Otac i stric bili su guslari, pa je prvi susret sa ovim instrumentom došao prirodno kao nasleđe koje se ne dobija samo rođenjem, već se mora zavoljeti i naučiti.
„Ovo je porodična tradicija i otac i stric su mi bili guslari, pa sam to naslijedio od njih. Od svoje petnaeste godine guslam, a sada imam 55. Od tada do danas nisam ih ispuštao iz ruku“,kaže Perović.
Četrdeset godina kasnije, gusle su i dalje dio njegovog života. Perović potiče iz poznate porodice koja je dala više guslara, a među njegovim precima su i istaknuta imena ove tradicije.
„Ja sam izdanak poznate porodice Perovića koja je dala dosta guslara. Potomak sam čuvenog Branka Perovića i Dragutina Perovića, evo i moja malenkost se bavi srpskim guslama“, ističe Perović.
Četiri decenije posvećenosti ovoj umjetnosti donijele su mu i brojna priznanja. Dvostruki prvak Crne Gore, šest puta bio viceprvak saveznog festivala, nosilac je zvanja narodnog guslara, a među uspjesima izdvaja i prvo mjesto osvojeno na festivalu guslara u Mojkovcu.
Ipak, kada govori o guslama, nagrade ostaju u drugom planu. Za njega je mnogo važnije ono što se kroz njih prenosi. Jer gusle nikada nisu bile samo instrument.
Epske pjesme govorile su o ljudima koji su živjeli prije nas, o njihovim borbama, žrtvama, pobjedama, porazima. Tako se istorija prenosila usmenim putem i ostajala sačuvana tamo gdje možda nije bilo knjiga, u ljudskom pamćenju. Te epske pjesme su bile svojevrsna škola. U njima su čast, obraz i data riječ imali težinu koja se nije mogla mjeriti novcem. Vaspitavale su generacije da se sloboda ne podrazumijeva, da se porodica čuva, da se obećanje ispunjava i da čovjek vrijedi onoliko koliko može stati iza svoje riječi.
Perovića posebno raduje što se mladi ljudi sve više interesuju za gusle. Za njega je to najljepši znak da tradicija nije osuđena da ostane samo uspomena na prošla vremena.
„Raduje me činjenica da se mladi sve više interesuje za gusle“, ističe Perović.
Prema njegovim riječima, kroz tri saveza srpskih guslara, Crne Gore, Srbije i Republike Srpske danas se takmiči veliki broj mladih dječaka od 13 do 18. godina starosti. Ove godine u Oktobru Crna Gora će biti domaćin saveznog festivala guslara koji ce se održati u Bijelom Polju.
Guslarska tradicija, dodaje, danas dobija i novu dimenziju kroz sve veći broj žena koje se bave ovom umjetnošću. Posebno izdvaja Bojanu Peković iz Kraljeva i Jelenu Miljanić iz Banjana kod Nikšića.
„Imamo i među nježnijim polom žena guslara. Poznata je Bojana Peković, iz Kraljeva, ona je podigla gusle na jedan viši nivo. Zatim, Jelena Miljanić iz Banjana kraj Nikšića…I one to odlično rade sa posebnom emocijom u glasu“ naglašava Perović.
Gusle se uglavnom izrađuju od javora, a svaki instrument mora odgovarati glasu guslara. Nije dovoljno da budu lijepo izrađene , njihov zvuk mora biti usklađen sa glasom čovjeka koji na njima pjeva. U tom spoju nastaje posebna intonacija guslanja.
„Najbitnije kod gusala jeste zvuk. One se uglavnom rade od javora, i od džever javora. Mi gledamo kakav je zvuk gusala naspram našeg glasa. Mora da postoji intonacija, da se postavi struna , sve je to bitno“, kaže on.
Mijenjalo se vrijeme, pa se mijenjao i način izrade. Nekada su strune bile od konjske dlake, ali su savremeni nastupi i češća korištenja instrumenta donijeli praktičnija rešenja.
„Strune su se ranije pravile od konjske dlake, ali pošto sada guslari mnogo nastupaju, često bi se ta dlaka kidala, pa se ona ostavlja na gudalu, a na guslama se postavlja silikonska traka, i određeni broj struna prema glasu guslara“, rekao je Perović.
Ipak, bez obzira na to koliko se promijenila tehnika, suština je ostala ista, sačuvati pjesmu.
Perović vidi gusle kao živo predanje , vezu između prošlosti i sadašnjosti kao jedan od načina da se kulturno i duhovno nasleđe prenese novim generacijama.
„Želio bih ovim putem da poručim mladim generacijama da su gusle pored naše Srpske pravoslavne crkve, živo predanje i jedan živi ikonostas. Gusle moramo sačuvati iako je dvadeset prvi vijek, tradicija se mora čuvati i nasleđivati, jer nas je to i održalo“, rekao je Perović.
Možda se u toj rečenici krije odgovor na pitanje zašto gusle i danas imaju svoje mjesto.
Zato što jedan narod nije samo ono što jeste danas, već i ono čega se sjeća. Kroz gusle su se prenosile priče, čast, poštenje, sloboda, vjernost, požrtvovanost i ljubav prema porodici i otadžbini. Vrijednosti koje ne bi trebalo da zavise od vremena.
Da njihova vrijednost nije bila samo prepoznata u našim krajevima , podsjeća Perović govoreći o interesovanju evropskih književnika za epsku poeziju.
„Čak su i stranci oduševljeni našim umijećem na guslama.Braća Grim kao i Gete o epskoj srpskoj poeziji govorili su da ko ima takvu epsku poeziju i gusle, da je to vrh same kulture jednog svjetskog naroda“, ističe Perović.
Epska poezija baš zato što govori o univerzalnim ljudskim vrijednostima , ne pripada samo jednom vremenu. Ona traje jer govori o čovjeku, časti, ljubavi, hrabrosti, strahu, gubitku i nadi.
Zato Perović vjeruje da njena vrijednost ne prolazi.
„Tako da kad pročitamo tu epsku poeziju , ona ima jednu zlatnu i besmrtnu vrijednost“, zaključio je Perović.
Vremenom se mijenja način na koji živimo, slušamo i prenosimo priče. Promijeniće se i strune, nekada od konjske dlake, danas savremenije. Ali ono najvažnije ostaje isto. Glas koji iz javora izvlači sjećanje. Onaj koji povezuje pretke i potomke. U njima žive priče o ljudima koji su se rađali, voljeli, borili, stradali, stvarali i umirali sa vjerom da ono što ostave iza sebe neće biti zaboravljeno.
I zato je možda najvažnije da ih danas čuju mladi. Da znaju da tradicija nije nešto što pripada samo prošlosti, već nešto što se sa svakom novom generacijom rađa.
Dok god postoji ruka koja će uzeti gusle, glas koji će zapjevati i srce koje će razumjeti pjesmu, priča neće biti završena.
Jedan javor, jedna struna, jedan glas. I čitavi vijekovi koji kroz njih i dalje govore.
Izvor: RTCG
